Postoji nekoliko teorija zašto Božić svake godine obilježavamo 25. prosinca. Prema predaji, Isus se utjelovio i umro isti dan kada je Bog završio stvaranje svijeta, 25. ožujka, pa je prema tome devet mjeseci kasnije određen i dan rođenja Sina Božjega. Iako se dan Isusova rođenja ne spominje u Novom zavjetu, Crkva je prema drugoj teoriji ovaj datum smatrala prikladnim i zato što se u to vrijeme noći skraćuju, a dani produljuju, ali ideja za to nije se rodila u njenim redovima.

Blagdan Božića, kakav danas poznajemo, počeo se slaviti u Rimu u 4. stoljeću, a do danas nije jasno zašto je za to odabran baš 25. prosinca. Prema nekim teorijama, tada se u većinski još poganskom Rimu slavilo rođenje boga Sunca. Crkva je željela potisnuti taj poganski običaj te je započela slaviti rođenje Isusa Krista.

Rimljani su smatrali 25. prosinca danom zimskog solsticija i slavili ga kao dan nepobjedivog Sunca, a odlukom cara Aurelija počeo se obilježavati u cijelom Rimskom Carstvu.

Po toj je teoriji Crkva odabrala 25. prosinca za rođenje Isusa Krista, Sina Božjega koji svijetu donosi svjetlost i spasenje, kao zamjenu za slavlje rađanja nepobjedivog Sunca.

I dok je u prošlosti slavlje započinjalo 40 dana prije Božića, 11. studenog, te se taj period zvao ‘četrdeset dana svetog Martina’, danas to razdoblje traje tek četiri tjedna i naziva se došašćem ili adventom. Tada se izrađuje adventski vijenac, koji se plete od zimzelenih grančica, tako da nema početka ni kraja i predstavlja vječnost. U četiri nedjelje došašća pali se jedna po jedna svijeća, dok se na sam Božić upale sve četiri.

Danas Božić slave i oni koji su kršćani i oni koji nisu jer je postao obiteljski blagdan. Obavezno kićenje bora na Badnjak, odlazak na misu polnoćku, pjevanje božićnih pjesama i darivanje postali su dijelom života mnogih.