Počelo je kao dosjetka. Nizozemski sportski novinar i profesionalni biciklist Thijs Zonneveld u jednoj se ljetnoj kolumni krajem srpnja na domaćem news portalu NU.nl htio našaliti sa svojim sunarodnjacima, pišući kako bi bilo pametno da izgrade - umjetnu planinu. Ni manje, ni više nego 2000 metara visoku! 'U dosadno ispeglanoj zemlji u kojoj najveći vrh dosegnemo kad stanemo na bundevu, u povijesti smo hrabro otimali moru goleme komade zemlje i pretvarali je u plodne površine', pisao je Zonneveld. 'Pola nam je zemlje dao Bog, a polovinu smo stvorili sami, pa zašto joj sada ne bismo dodali i nešto visoko?'

Trebala je to biti 'een grap' (šala) na račun upornosti Nizozemaca da prkose prirodi i Bogu koji im je udijelio komad ravne tave, no oduševljeni sljedbenici njegove ideje, čitatelji, sportski klubovi i neke velike kompanije, odmah su zatražili da se započne izrada studije isplativosti, a onda je i Zonneveld počeo sam sebe shvaćati ozbiljno.

Nizozemci su opsjednuti planinama

Nizozemci su, piše Zonneveld, opsjednuti planinama. 'Na njima provodimo godišnji odmor, odlazimo u Njemačku, Francusku, Švicarsku, u planinama Sauerlanda učimo skijati, pa zašto taj silan novac ne bismo potrošili da izgradimo vlastite Alpe? Naše su ravnice dobre za sadnju cikle, uzgoj krava i gradnju ravnih cesta, ali su prava katastrofa kad je riječ o sportu.'

Mogu li Nizozemci doista odgovoriti takvom izazovu? Najveći dio najmlađe pokrajine Flevoland leži ispod razine mora, s najvišom uzvisinom od osam metara, a ono za što bi Majci Prirodi trebalo milijune godina, Nizozemci su riješili u tri desetljeća, od 1916. kada je uporni inženjer Cornelis Lely počeo isušivati Zuiderzee, zaljev površine veće od 5000 četvornih kilometara. Cornelisa su na početku smatrali ludim, ali megalomanski plan je uspio, Nizozemska se povećala za 2.412 četvornih kilometara i dobila umjetno jezero, pa u usporedbi s takvim pothvatom, za Zonnevelda je izgradnja planine, visoke samo dva zagrebačka Sljemena, obična igrarija.

Umjetna bi planina bila idealno mjesto za treninge skijaša, biciklista i alpinista, mjesto odmora, turistička atrakcija za posjetitelje 'od Pariza do Kopenhagena', a izgradnja bi, prema grubim procjenama, stajala nekih 200 milijardi eura, gotovo dvostruko više od financijskog paketa koji daju EU i MMF za spas grčke privrede. Planina 'DeNederlandseBerg' već postoji u virtualnom obliku i u spektakularnoj 3D vizualizaciji, a instant novinarska zvijezda Zonneveld sada neumorno na radiju, TV-u i u tisku objašnjava ideju. O ideji su se raspisali mnogi europski, čak američki mediji, na forumima se rasplamsala diskusija o nazivu, mjestu i načinu izvedbe (u zadnjih tjedan dana je na internetu zabilježeno 423.000 spominjanja pojma DeNederlandseBerg), a sve pod motom 'Hoćemo i mi svoj komadić Alpa, Milka kravice, runolist i svoju Heidi'.
Turistička zajednica švicarskog planinskog kantona Graubünden priprema plakate s porukom 'Original je uvijek ljepši od kopije', dok Berliner Zeitung komentira: 'Krasno! Naši autoputovi do Alpa ubuduće barem neće više biti zakrčeni.'

Ali tko im govori? Izgraditi brdo tamo gdje ga je zaboravila Priroda, Berlincima je prvima palo na pamet još prije dvije godine, nakon što je 2008. zatvoren Tempelhof, jedna od tri najstarije zračne luke u zemlji, izgrađena u doba nacizma, 'majke svih zračnih luka', kako su ga nazivali zbog njegove uzbudljive povijesti prije i nakon Drugog svjetskog rata. Na njegovu mjestu u središtu grada, tom slatkom kolaču za investitorske vratolomije, neki su predlagali da se podigne golema klinika za bogate, wellness i luksuzni centar za estetsku kirurgiju, neki su čak spominjali bizarnu ideju o gigantskoj 'crvenoj četvrti', dok se berlinski arhitekt Jakob Tigges dosjetio brda visine zagrebačkog Sljemena s komentarom da je sve bolje od mediokritetskog rješenja s dosadnim stambenim blokovima ili privatiziranim tvornicama za uljepšavanje bogatih i slavnih.

Pa zašto onda ne gradsko brdo za lagane uspone građana, skijaške staze, a možda i za njihovu 'Schnee Koenigin'? Da im je gradonačelnik bio bandićevskog formata, ideja bi možda i prošla, ali ovako je sve zamrlo, pa Berlinci svoju nekadašnju zračnu luku trenutačno koriste kao najveći gradski park, a hangare i aerodromske zgrade za izložbe i druga kulturna događanja.

Djelić Austrije u Kini

Švicarci možda imaju pravo kada poručuju da je original uvijek bolji od kopije, ali jednom se kineskom građevinskom investitoru toliko svidio idiličan austrijski gradić Hallstatt (800 stanovnika), da ga je odlučio cijelog prekopirati, od kuće do kuće, uključujući i alpsko jezero na kojem je podignut. Iako Kinezima ne nedostaje brda i jezera, oni su poželjeli baš takav alpski ugođaj s Milka-kravicama i jodlanjem u pokrajini Guangdong.

Gradić je inače pod zaštitom UNESCO-a te su stanovnici Hallstatta bili utoliko neugodnije iznenađeni, saznavši da će svaka njihova kuća, trgić i uličica imati svoj identičan kineski odraz. Kineski su 'arhitektonski špijuni' sve detaljno snimili, o čemu ni građani, ni gradonačelnik Alexander Scheutz nisu imali pojma (kroz njihov gradić godišnje prođe 800.000 turista koji stalno škljocaju fotoaparima), pa je – prema pisanju agencije DPA - ovoga proljeća to slučajno otkrila jedna austrijska gospodarska delegacija prilikom posjeta Hong Kongu. Eto, jednog će dana možda i Trogirani ili Korčulani biti iznenađeni kada u golemim bespućima kineske zbiljnosti otkriju kopiju svoga grada.

No Hallstatt nije prvo europsko mjesto koje je inspiriralo Kineze. U gradu Anting, 30 kilometara od Šangaja, izgrađena je cijela 'Njemačka četvrt' za 20.000 stanovnika, prema arhitekturi Alberta Speera, uključujući stil Bauhausa i fontanu sa spomenicima Goethea i Schillera. Godine 2005. u pokrajini Chengdu je iznikla kopija engleskog grada Dorchestera, godinu kasnije Thames Town blizu Šangaja s crkvom visokom 66 metara, kopijom katedrale u Bristolu, a u blizini su također mini-verzije Barcelone, Venecije i modela jednog skandinavskog grada.

I tako, malo brdo, malo grad. Sve se može kad se vrijedne ruke slože, čak i ribarskim brodićem preko Alpa! Doduše simbolično, kao umjetnički performance na zadnjem Venecijanskom Bijenalu dvojice umjetnika iz Muenchena, Wolfganga Aichnera i Thomasa Hubera, koji su krajem svibnja svoj petmetarski crveni čamac vukli od rezervata Schlegeis u austrijskom Zillertalu, preko glavnih vrhova Alpa, sve do talijanske pokrajine Južni Tirol. Kroz snijeg i mećavu, kišu i sunce, na rubovima ponora, ali uporno do cilja. Poetično i metaforično, poput umjetne planine u ravnoj Nizozemskoj koja bi trebala dokazati da je čovjek dorastao Prirodi. Ali ne i ljudima, jer su kineske kopije ipak groteskna verzija originala.