Način na koji su Grci opisivali žensku seksualnost govori nam da se radilo o jednoj otvorenoj i zdravorazumskoj civilizaciji koja nije imala problema s putenim užicima bilo koje vrste.

Prema interpretacijama našeg prvog seksologa, dr. Marijana Košičeka, Grci su čak smatrali da je ženski spolni nagon nešto veći od muškog, ili su ga bar tako prikazivali, kako bi se opravdali pred eventualnim neuspjehom da zadovolje svoje supruge. Naime, poznata je stvar da se u grčkoj civilizaciji najvišim oblikom ljubavi smatrala ljubav između dva muškarca, pa nije čudno da su supruge grčkih mudraca ponekad ostajale nezadovoljene – trebalo je to nekako opravdati…

A ipak, od ovako nesputanog shvaćanja seksualnog života, zapadna je civilizacija u tren oka došla do bolesnog viktorijanskog shvaćanja spolnih nagona, prema kojima 'zdrava i normalna' žena ne bi smjela uopće imati seksualnu želju. Svaka žena za koju bi viktorijansko društvo posumnjalo da iskazuje (previše) spolnog nagona, bila bi smještena u mentalnu instituciju i liječena od nimfomanije. Nimfomankama su redovno bile proglašavane silovane žene, žene koje su rodile vanbračno dijete, koje bi bile uhvaćene u masturbaciji ili za koje bi netko procijenio da su promiskuitetne.

Po dolasku u bolnicu, liječnici bi prvo obavili svojevrsni ginekološki pregled. Ako bi pritom ustanovili da žena ima uvećani klitoris, podvrgli bi je nizu tretmana za liječenje od nimfomanije. Ti su tretmani uključivali izazivanje povraćanja, puštanje krvi, liječenje pijavicama, izgladnjivanje, hladne tuševe (često usmjerene na područje glave ili grudi), a ponekada i odstranjivanje klitorisa – tzv. kliterektomiju.

Koliko god nam se to danas činilo izopačenim, sadističkim i suludim – događalo se relativno nedavno! Ujedno, ne čini nam se toliko različitim od stavova koje dio današnje civilizacije ima o ljudima s 'drukčijim' seksualnim sklonostima.