Pseća uzica dio je svakodnevice života s psom, no pitanje je - koristite li je ispravno?
Povodnik ili lajna, kako to kinološko pomagalo zovu šetači u metropoli, nešto je tako svakodnevno i normalno da pri ophođenju s našim ljubimcima o tome ni ne razmišljamo. Psa se na povodniku vodi i kvit.
On vuče dok šetamo ili ne i to je to. Ipak, povodnik kao sredstvo kontrole psećeg ponašanja pa i ograničenja kretanja sadrži više implikacija.
S povodnikom se većina pasa susreće još u štenećoj dobi od dva mjeseca. Tada psić dobije svoju prvu ogrlicu i povodnik. Neki mališani to bolje prime, a neki lošije. Nerijetko pokušavaju šapicama skinuti ogrlicu, od čega ih je najbolje odučiti blagom opomenom i nagrađivanjem stabilnog i smirenog ponašanja. Također, ogrlicu isprva ne bi trebalo stavljati psiću da je stalno nosi, već tek povremeno.
Povodnik bi pak trebao biti oko metar dugačak, od lagane sintetike i čvrst. Od prvog dana psića treba izvoditi u šetnje na povodniku. Moguće je da će se mladac opirati, vući ili zastajkivati. U svakom od tih slučajeva treba primjereno reagirati.
Ako mladac vuče, treba stati, smiriti se, pa ponovno krenuti. Teško da ćemo štenca od dva mjeseca naučiti da pouzdano hoda na opuštenom povodniku i u ovoj fazi je važnije da ne vuče pretjerano te da povodnik pozitivno doživljava.
Nerijetko, štenci naprosto sjednu ili stanu te ne žele hodati. Tada ih ne treba vući ni prisiljavati da nastave hod, već ponuditi im komadić hrane, kad krenu ih nagraditi pa nastaviti šetnju bodreći ih. Uskoro će mali tvrdoglavac rado hodati na povodniku.
Povodnik kao sredstvo kontrole psećeg ponašanja? Da, ali to neka bude samo jedno od sredstava.
Vođenje psa na povodniku, u gradskim sredinama pogotovo, nužno je no povodnik nikako ne bi trebao biti osnovno sredstvo komunikacije i kontrole . Cilj je, naime, pravilnim ophođenjem, nagrađivanjem pa i korištenjem povodnika psa naučiti da se kontrolira sam, barem dijelom.
Dobar primjer je recimo situacija kad vlasnik psa stane a pas, umjesto da stane uz gazdu, kao šašav jurca s lijeva na desno i vrpolji se. Nerijetko, pas krene pa ga gazda polusvjesno slijedi koračajući za njim.
Relativno se lako, nagrađivanjem, psa dade naučiti da stoji uza svog vlasnika svaki put kad se ovaj smiri i stane na mjestu i to na posve opuštenu povodniku i u vlastitoj ravnoteži.
Za sve prilike u kojima ćemo sa psom nešto raditi a kasnije ga i pustiti da se slobodno istrči najbolji su lagani, sintetski ili kožni povodnici od oko metar do metar i pol duljine. Nikako ne metalni koji su teški za ruke a mogu i ozlijediti psa.
Povodnici na rastezanje, takozvani fleksiji imaju drugu namjenu i njihova svrha nije da se psa nečemu uči već da ga se kontrolirano prošeta uz veću slobodu kretanja. Uz njih je najbolje kombinirati takozvane orme (koje obuhvaćaju pseći prsni koš), a ne ogrlice.
Također, na fleksiju se psa ne može mnogočemu naučiti, pa ni da ne vuče, jer ta vrsta vodilice stalno je napeta. Povodnik je sredstvo s kojim će se pas susretati cio život, stoga je važno da ga zavoli i da mu se raduje. Povremeno ćemo ga njime i korigirati no uglavnom neka povodnik bude znak za akciju, odlazak u šetnju, na trening ili druženje.
Usto, imajte na umu da je povodnik samo fizička veza s vašim psom. Pravilnim ophođenjem, treninzima i kontaktiranjem gradi se ona bitnija, nevidljiva – vaš odnos.