Magistrica psihologije Tatjana Gjurković, specijalizantica transakcijske analize - psihoterapije i terapeutkinja igrom, mag. psihologije Tea Knežević, praktičarka terapije igrom i mag. psihologije Maja Bonačić, praktičarka terapije igrom iz Centra Proventus savjetuju roditelje kako ograničiti suvremenu boljku – dječji konzumerizam.

'Jednom sam se zatekla u vrtićkoj skupini dok su klinci prelistavali već dobro izlistan katalog raznoraznih igračaka. Za stolom je sjedilo oko petero, šestero djece i mogli su se čuti komentari poput 'to ću si kupiti, ovo će mi mama kupiti, ovo ću dobiti za rođendan' i tako navodeći gotovo sve igračke koje su se nalazile u katalogu. Upitala sam ih 'Što će vam te igračke? Hoćete li se moći igrati sa njima odjednom? Gdje ćete ih držati?' i slično, no oni su bili fokusirani samo na jedno – na to kako imati sve te igračke', kazala je Tatjana Gjurković

'Današnja djeca bombardirana su raznoraznim reklama. Dječji apetit za igračkama raste dok se jednakom brzinom novčanik roditelja ne puni. S obzirom na karakteristike mišljenja djeteta predškolske dobi, ono ne može razumjeti pravu vrijednost novca. Ako se dijete ne pouči drugačije, tada novac vidi kao nešto što odrasli imaju, a što će iskoristiti onda kada ono nešto poželi zbog čega je poželjno od malih nogu poticati dijete na to da razvije odgovornost prema novcu.

Na koji način se to može učiniti?

Postavljanjem jasnih granica od rođenja te razlikovanje djetetovih potreba i želja temelji su na kojima leži i odgovornost prema novcu. Usto je važno biti i dobar model ponašanja, odnosno, ako želite da se dijete odgovorno odnosi prema novcu, to moraju i roditelji činiti.

Kako dijete sve više počinje uočavati i zanimati novac, poželjno je da mu se istakne otkud novac dolazi, pokazati mu kako novac izgleda, dozvoliti mu da se igra s kovanicama. Moguće je da će ono već u dobi od četiri godine u svojoj igri odigravati odlaske u dućan i koristiti bilo kakve predmete (ali će prihvatiti i imaginarni novac) u svrhu novca. To ukazuje na to da je dijete shvatilo kako kupnja izgleda, no to ne znači da mu je vrijednost novca uistinu jasna (dijete će reći da je vrijednost nekog predmeta onaj iznos koji mu prvi padne na pamet pa tako običan tanjur u igri može koštati 1.000 kn). Povremeno mu možete dozvoliti u pravoj kupnji, kada dijete već razlikuje kovanice, da samo izbroji novac i vidi na koji način se novac pretvara u robu.

S vremenom možete poučiti dijete o kućnom budžetu s ciljem da shvati koliki iznos se mjesečno potroši na njegove potrebe i želje te ga potaknuti na vlastitu štednju. Pri tome svakako razgovarajte i o opravdanosti kupnje – je li predmet zaista koristan i potreban. Odnosno, važno je da dijete nauči da nije dovoljno samo imati novac da bi se moralo kupiti nešto; ta kupnja treba biti opravdana', objašnjava Gjurković

'Jedna od stvari koje prvenstveno treba imati na umu je ta da je svako djetetovo ponašanje pod direktnim utjecajem roditelja. Drugim riječima, roditelj odgojnim postupcima ima velik utjecaj na djetetovo ponašanje i moguće je preventivno djelovati na to da dijete ne razvije problem konzumerizma, koliko god se to činilo teško i nemoguće u današnjem društvu. Roditelji ponekad nesvjesno rade grešku da instrumentaliziraju sustav nagrada i kazni, odnosno da dajemo poruku djetetu kada je dobro, da će za nagradu dobiti nešto materijalno. Onda se dogodi situacija da dijete dobiva stvari, neovisno o konkretnoj potrebi za tom stvari, pri čemu se gubi vrijednost te stvari. To ne znači da nećemo kupovati djeci igračke, no važno je razmisliti koji je razlog što ih kupujemo i kakvu poruku pritom šaljemo djeci', kazala je Maja Bonačić

Kako da se roditelji postave: obično nakon kupnje već stižu novi zahtjevi za novim i novim igračkama te kako ispitati što je ono što djeci uistinu 'treba'?

Tatjana Gjurković: Djeca reagiraju onako kako se okolina ponaša prema njima. Drugim riječima, djeca iskoriste sve resurse koja im okolina nudi. Djeca ne manipuliraju roditeljima svjesno (sve dok dobro ne utabaju taj oblik ponašanja) jer su 'zločesta' i žele obraditi roditelje, već zato što su naučila na koji način mogu dobiti od roditelja ono što žele. Da roditelji nemaju slabu točku na koju padaju, djeca ne bi imala što iskoristiti. Djeca koja navaljuju naučila su da ako su dovoljno dugo uporna, ako dovoljno dugo vrište ili se bacaju po podu, da će dobiti to što žele. Da roditelj odluči promijeniti svoje postupke te uspije izdržati takvo djetetovo ponašanje i ne popustiti jer se boje što će drugi misliti, jer im je teško gledati kako dijete plače ili se ljuti, tada bi se takvo dječje ponašanje prorijedilo, a tijekom vremena u potpunosti ugasilo tj. dijete bi naučilo da tako neće dobiti ništa. Zato je važno da roditelji rade na sebi kako bi uočili svoje slabe točke te kako se držati granica i pravila koja postavljaju djetetu.

Mnogi ljudi općenito, pa tako i roditelji vole kupovati sebi, ali i djeci. Roditelj je, kao i u drugim aspektima, i glede kupovanja igračaka model ponašanja djetetu što znači da ako se roditelj opušta kupujući si stvari, isto će učiti i činiti dijete. Neki roditelji smatraju da na taj način posvećuju pažnju djetetu i iskazuju mu svoju ljubav; neki pak to čine iz osjećaja krivnje.

Bilo kako bilo, ako roditelj odluči nešto promijeniti po tom pitanju, prije svega treba promisliti što je njemu važno da njegovo dijete nauči i usvoji u životu. Je li mu važno da dijete nauči postati kolekcionar ili mu je važno da nauči kako se odnositi prema novcu i materijalnim stvarima. Budući da se današnje igračke izuzetno brzo mijenjaju, može se dogovoriti s djetetom da može imati nekoliko igračaka (npr. tri ili pet gormita/lutkica). Kada će dijete zahtijevati još, treba ga podsjetiti na dogovor i toga se držati. Ako se vidi da je djetetu neka igračka izuzetno važna, može se biti fleksibilan na način da se dogovori da će tu igračku dobiti za rođendan ili neki drugi značajan dan. Ili se može dogovoriti da dijete samo uštedi novac od npr. vraćenih boca. Tako dijete ima višestruke koristi od igračke – uči se ekologiji, vrijednosti novca, upornosti i još mnogo toga drugog, a na kraju dobije i igračku koju je željelo.

Tea Knežević: Važno je razlikovati djetetovu potrebu od djetetove želje. Želja može biti beskonačno puno i nikada ih nećemo moći sve zadovoljiti. Potrebe su nešto što nam je nužno za opstanak. Djeca imaju prirodnu želju za istraživanjem i novim podražajima, ali ta se želja može zadovoljiti i na druge načine. Ispunjavanje nekih želja svakako može učiniti dijete zadovoljnijim, ali ispunjavanje većine želja ponekad je nemoguće, a svakako i nepotrebno. Važno je da djeca nauče cijeniti stvari koje imaju, a ne da ih podrazumijevaju.

Kako izbjeći medijski pritisak i utjecaj reklama?

Tatjana Gjurković: Ako dijete ima previše igračaka, može učiti da su primarno vrijedne samo materijalne stvari te uz to, najčešće, da 'imati' znači biti važan, biti najbolji, glavni, dok istovremeno može zaboraviti na međuljudske odnose koji nas čine ljudima. Ako se pak dijete uči pretjeranoj skromnosti, istovremeno se može djetetu poručivati da njegove potrebe za npr. druženjem, biti uključen u igru nisu važne (jer ako sva druga djeca imaju neku igračku i samo jedno dijete nema, vjerojatno će to dijete biti isključeno iz igre). Baš zbog toga je važno poučavati dijete temeljnim ljudskim vrijednostima

Kada je riječ o utjecaju reklama na dijete, važno je da roditelj medijski opismenjuje dijete od ranog doba. Medijski odgoj usmjeren je na osposobljavanje djeteta da zauzme kritički stav pri (ne)prihvaćanju poruka koje nam različiti mediji posreduju, da razvije svjestan odnos prema njima te da razvije medijsku sposobnost (kompetentnosti). Putem odgoja o medijima, što nam oni pružaju, djeca mogu smanjiti svoje apetite za igračkama koje su im na reklamama, crtićima i različitim mjestima kretanja nadohvat ruku te tako ne postati rob materijalističkog društva.

Nemoguće je dijete u potpunosti izdvojiti iz toga zbog čega je važno da nauči temeljne ljudske vrijednosti putem igračaka, a ne obrnuto. Treba raditi na medijskom opismenjavanju djeteta, da dijete nauči razlikovati bitno od nebitnog, stvarno od nestvarnog, da stvori kritički stav prema ponudi, a ne da bude uvjereno da mora imati sve jer je jedino tako važan kao što je to servirano u reklami. Roditelj može vlastitim primjerom potaknuti dijete da razmišlja samo za sebe, da stvara kritičke stavove o onome što mu se nudi. No za to je potrebno da roditelj zna što je njemu osobno važno, čemu želi poučiti dijete i na koji način će to učiniti. Ponekad treba mnogo rada na sebi da bi se došlo do ovih odgovora.

Tea Knežević: Ako dijete traži da mu se kupe neke igračke zato što njegovi prijatelji imaju takve igračke, a ne zbog vlastitog interesa za njih, to nam može govoriti da je djetetu iznimno važno da se uklopi u grupi vršnjaka i da se boji odbacivanja ako će biti drugačiji. Roditelji trebaju prepoznati ako se radi o tome te ohrabriti dijete da vjeruje u sebe i gradi pozitivnu sliku o sebi neovisno o tome ima li iste ili drugačije igračke i interese u odnosu na svoje vršnjake.

Maja Bonačić: Da roditelji djeci, umjesto materijalnog, ponude puno ljubavi i pažnje, pri čemu je važno razdvojiti jedno od drugoga. Na primjer, može se dogoditi da dijete percipira da ima roditeljsku pažnju jedino kada se ide u kupnju ili pohvalu jedino kroz materijalne nagrade i onda traži upravo to materijalno, kako bi u biti došlo do ljubavi i pažnje.