Razočaranja su u većoj ili manjoj mjeri sastavni dio života i rezultiraju nizom emocija, od kojih su neke nevjerica, tuga, ljutnja te ponekad i osjećaj neuspjeha. Najčešće proizlaze iz vlastitih nerealnih očekivanja i mišljenja kako bi svijet oko nas trebao funkcionirati i kako bi se ljudi trebali ponašati ili osjećati. U podlozi svakog razočaranja je neka nezadovoljena potreba, piše portal Insideout.hr

Nezadovoljstvo, kao i intenzitet i raspon emocija koje se javljaju, mogu biti različiti i mogu trajati različito, ovisno o tome koliko nam je gubitak važan. Naime, vrlo slične situacije u životu različiti ljudi doživljavaju na vrlo različite načine.

Pogrešno usmjerena energija

Budući da sebe promatramo kroz prizmu nekih prošlih iskustava (prije svega onih iz djetinjstva i razdoblja formiranja ličnosti), u skladu s njima se i ponašamo te tumačimo ponašanja okoline. Stoga ljudi vrlo često i u odrasloj dobi emocionalno ostaju u perspektivi djeteta, ne prepoznajući da su se stvari promijenile, kao i da imaju širi raspon izbora koje pruža odrasla dob.

U tom se kontekstu može javiti i niz disfunkcionalnih reakcija na razočaranje. To, na primjer, mogu biti agresivne reakcije, kada se javljaju bijes i ljutnja, a ljudi prebacuju odgovornost za razočaranje na neki vanjski čimbenik (osobu, situaciju). Tada se energija koja se ulagala u ostvarivanje određenog cilja, koji se nije ostvario, usmjerava na osvetu i traženje 'pravde' da bi se povrijedilo percipirani izvor razočaranja. Ne treba ni reći da u takvom načinu oslobađanja od ljutnje i bijesa osnovna potreba koja je u toj situaciji ostala nezadovoljena i dalje ostaje takvom.

Osobe koje imaju nisko samopouzdanje i sklone su pretjeranoj samokritičnosti, mogu u situacijama razočaranja razviti i depresivnu reakciju. Naime, razočaranja - i njihova povijest tijekom života - pridonose osjećaju nekompetentnosti koja budi samosažalijevanje, a ono osjećaj nemoći. Krug se zatvara uvjerenjem osobe da nema kontrolu nad svojim životom niti u sukreiranju vanjskih okolnosti. Nije rijetkost čuti da netko nema nikakvih očekivanja. To može biti način obrane od potencijalnih razočaranja, odnosno emocionalnih povreda.

Sljedeći primjer su osobe koje nakon razočaranja potraže pomoć u alkoholu, drogama ili možda promiskuitetnom ponašanju. Takva je 'pomoć' kratkog vijeka, a izbjegavanje suočavanja s vlastitim neugodnim emocijama pridonijet će fiksaciji ovog disfunkcionalnog obrasca.

Nadalje, jedna od mogućih reakcija na razočaranje je i negacija. Ljudi skloni tom obrambenom mehanizmu negiraju da ih je događaj (razočaranje) uopće povrijedio te su naizgled veseli i funkcioniraju bez ikakvih poteškoća. Oni će također sve napraviti da ne dođu u kontakt s neugodnim emocijama koje je potaknulo razočaranje.
Mi biramo cilj, zar ne?

Suočavanje s razočaranjem, neovisno o kojem je području života riječ, zahtijeva prilagodbu. Ne treba bježati od vlastitih osjećaja, koliko god da su neugodni, jer u tom se slučaju nikada ne naučimo nositi s njima. Ne postoji ispravan i neispravan način reagiranja - svi se naši osjećaji javljaju s nekim razlogom i tek kada se suočimo s njima i prihvatimo ih kakvi jesu, možemo razmisliti zašto su baš takvi te ih pokušati kontrolirati u nekoj sljedećoj situaciji.

No da priča ne bi bila jednostavna, treba jasno prepoznati i naš udio odgovornosti za razočaranje. Mi biramo cilj, zar ne? I ne samo to. Svaki će krotitelj lavova priznati da je on odgovoran ako nešto pođe po zlu. Jesmo li se informirali i jasno procijenili rizike? Jesmo li sve poduzeli da umanjimo potencijalne rizike? Jesmo li svoja očekivanja prilagodili potencijalnim rizicima?

Naravno, ne možemo u svim situacijama imati takve spoznaje, ali ono što je svakako važno jest okrenuti se unazad i pogledati čime smo sami pridonijeli razočaranju. Time ne samo da umanjujemo rizik za neka potencijalna buduća nego i iskustvo razočaranja možemo iskoristiti za osobni rast.

Tekst je preuzet s portala za primijenjenu psihologiju insideout.hr