U vrtićima nekoliko hrvatskih gradova, Dubrovnika, Velike Gorice, Rijeke, Zadra i Zagreba, nedavno je u obliku pilot-projekta počela primjena sustava učenja NTC. Riječ je o metodi koja povezujući saznanja medicine i pedagogije razvija kognitivne sposobnosti djece.

Dr. Ranko Rajović autor je sustava učenja NTC, utemeljenog na istraživanjima koja upozoravaju na činjenicu da mozak uspostavi 75 posto svih neuronskih sinapsi do sedme godine, a od toga 50 posto sinapsi nastane do pete godine.

Sustav NTC primjenjuje se na različite načine u 14 europskih zemalja. Nov pristup podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove ka povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja.

S Rankom Rajovićem razgovarali smo o novim metodama stimulacije velikih dječjih potencijala u ranoj dobi.

Za početak, objasnite nam osnovne principe sustava učenja NTC?
To je primjena novih otkrića iz neurofiziologije u pedagogiji, jer se u posljednje vrijeme vidi koliko je to važno, posebno zato što sve više učenika ima problema koji se ne mogu objasniti modernim teorijama iz psihologije i pedagogije. Program ima tri dijela, a svaki od njih je važan i pomaže da dijete dosegne svoje biološke potencijale.

Napominjete da inteligencija ne ovisi samo o genetskom potencijalu, već prvenstveno o broju neuronskih veza koje se formiraju u periodu do sedme godine. Zašto je upravo taj formativni period najintenzivniji i najbrži što se tiče neuronskih poveznica?
Genetski gledano, ljudi imaju najveću energiju na raspolaganju od druge do pete/šeste godine, upravo zato što je razvoj mozga najveći u toj dobi. Ako se gleda biološki, mozak je organ za preživljavanje, a njegov posao je da do četvrte, pete godine napravi sve što je potrebno da se adaptira na život u okruženju u kojem se nalazi. Naravno, razvoj postoji i kasnije, ali je najvažniji period završen do pete godine. Druga važna stvar postaje očita ako napravimo analogiju vezanu za živčani sustav. Živa bića koja se ne kreću nemaju živčane stanice, a imaju ih živa bića koja se kreću. A najsloženiji živčani sustav, tj. najveći u odnosu na tijelo, imaju ljudi i delfini. Tom analogijom, mi smo živa bića stvorena za kretanje ili, još preciznije, formirao nas je uspravan hod. Ako je to trajalo milijunima godina, jasno je da hodanje/kretanje predstavlja važan faktor razvoja ukupnih sposobnosti. Tako da se dijete mora kretati, što je važan preduvjet za ukupni razvoj bioloških sposobnosti, a to je najizraženije u prvim godinama života.

Kako što više razvijati dječje potencijale u toj dobi?
Značenje dječje igre je ogromno, a roditelji to zaboravljaju, pa misle da je igra to kada dijete sjedi svaki dan tri ili više sati i gleda u svoju videoigricu ili TV. Prava igra je ona u kojoj dijete razmišlja, kreće se, komunicira s drugom djecom...

Čini se da je u zadnje vrijeme zabilježen značajan porast djece s poteškoćama u razvoju. Je li u pitanju samo sofisticiranija tehnika dijagnostike ili suvremeni život i odgoj potiču 'razvojne smetnje'? Kako utjecati na to?
I jedno i drugo je u pitanju - bolja je dijagnostika, ali i današnji način života utječe na pojavu razvojnih smetnji. Jedini način da utječemo na ovu pojavu jest edukacija roditelja koji često iz najbolje namjere prave greške i usporavaju razvoj svog djeteta ili ga čak oštećuju. Roditelji naprave toliko puno grešaka do treće, četvrte godine da planiram objaviti novu knjigu samo o tim greškama. Jedna od grešaka je ta da roditelji sprečavaju dijete da se vrti oko sebe, jer danas znamo da rotacija pomaže razvoju živčanih puteva.

Koje su karakteristike darovite djece i što je bitno u radu s njima?
To su djeca koja misle u asocijacijama i njihov mozak radi brzo, ali nažalost takav način razmišljanja i rada često ne postoji u školama. Guranjem takve djece u reproduktivno učenje puno gubimo, jer neka od njih nikad neće moći pokazati svoje sposobnosti, a time gubimo svi.

Roditelji su često skloni pribjeći lakim rješenjima i pustiti djeci da gledaju TV i crtiće i po nekoliko sati dnevno. Kako to utječe na razvoj IQ-a?
Dobri su i TV i računala, posebno edukativni programi ili igrice. Ali pitanje je gdje je granica - pola sata dnevno ili pet sati dnevno? To još nitko nije odredio, ali jasno je da puno vremena provedenog pred ekranom negativno utječe na razvoj nekih važnih struktura u mozgu.

Napomenuli ste da je bitna neurofiziologija učenja, a tu je posebno važno objasniti roditeljima i učiteljima da reproduktivno učenje nije fiziološko te da većina djece ne može učiti tako. Možete li pojasniti ovu tvrdnju? I kako izbjeći zamke reproduktivnog u korist prirodnog načina učenja?
To je relativno lako razumjeti ako znamo da fiziološki mozak ne radi po sustavu reprodukcije, nego po sustavu asocijacije. To objašnjavam čitavim nizom argumenata, a često se moram i poigrati sa sudionicima svojih predavanja da bi shvatili kako mozak zapravo radi. Jedini problem je što većina ljudi u obrazovanju misli da je to idealan način učenja, a ja objašnjavam da je reproduktivno učenje samo početak, tj. dobro je da dijete dobije informaciju o nečemu, da shvati tu lekciju, ali onda se mora 'prebaciti' na viši nivo obrade informacija.

Također, tvrdite da su danas roditelji previše zaštitnički nastrojeni te blokiraju biološki razvoj djeteta. Kako se 'opustiti' i bez grižnje savjesti poticati razvijanje vještina i sposobnosti djece?
Ne znam odakle ta pojava da se djeca toliko štite, tj. previše zaštićuju. Moramo mijenjati svijest roditelja o tome što je zapravo zaštita djeteta, pa čak i uz objašnjenje da to može oštetiti razvoj djeteta. To će bolje objasniti psiholozi.

Kažete da je dio programa i 'razvoj sposobnosti zaključivanja, analize, razvoj funkcionalnog znanja, što je djeci zapravo najljepši, a učiteljima najteži dio programa'. Zbog čega?
Taj dio programa je zapravo proces koji iziskuje paralelno procesuiranje, tj. obradu dviju stvari odjednom, pa još u asocijacijama. Na primjer, što je zajedničko morskoj sipi i Shakespeareu? To je dosta teško pitanje, pa olakšavam sudionicima seminara tako što ih pitam što je zajedničko morskoj sipi i guščjem peru? Onda svi kažu - tinta. Ja sam samo malo udaljio asocijaciju od guščjeg pera, tj. spomenuo sam Shakespearea i dobio pitanje na koje mali broj ljudi može odgovoriti. Rješavanje pitanja je stimulativno za djecu, ali je problem u tome tko će sastaviti toliko pitanja, jer djeca stalno traže ta pitanja. E, to je najteži, tj. najzahtjevniji dio programa.

Koliki je, po vašem iskustvu, utjecaj roditelja na razvoj djetetova IQ-a, a koliki je utjecaj okoline, društva i institucija?
Podjednako je važno, ali roditelji su ti koji donose prve odluke. Kasnije se gubi utjecaj roditelja, a preuzimaju ga društvo i institucije. Svi imaju svoj dio posla, tj. svi su važni.

Što biste promijenili u našem obrazovnom sustavu, posebice u vrtićima?
Ne bih mnogo mijenjao, samo moramo dodati elemente koji dokazano utječu na razvoj mozga, koji su u skladu s fiziologijom, tako da je program NTC samo dodatak redovnim programima...