Sve je više onih koji ljudsku patnju hoće doživjeti u prvom licu, pa su se i turističke agencije prilagodile situaciji. Trend nazvan 'disaster tourism' poklonike je uglavnom našao među pripadnicima imućnije srednje klase koji žude razgledati mjesto s mirisom smrti o kojem su nedavno slušali na vijestima.

Ne treba zaboraviti da je sličnih situacija bilo i na našim prostorima. Prvi turisti koji su u razrušeni grad došli prije nego što se počeo obnavljati izazvali su čuđenje u Vukovaru, a nekoliko godina ranije u opkoljenom Sarajevu zabilježena je još veća bizarnost - za malu naknadu s vojnih položaja mogao se promatrati napadnuti grad.

Najbolji su primjer takvog turizma tsunamijem poharana područja jugoistočne Azije ili New Orleans gdje je više od tisuću ljudi poginulo u uraganu koji je ponos američkog juga zauvijek pretvorio u ruševinu. Ipak, New Orleans od ubojite se Katrine relativno brzo oporavlja. Preživjeli su mnogi jazz klubovi u Francuskoj četvrti, a karneval Mardi Gras lud je kao i ranije.

Da ljudska patnja oduvijek privlači rijeke posjetitelja, svjedoče antički Pompeji, neprocjenjivo arheološko nalazište nedaleko od Napulja, u čijim se ruševinama nalaze leševi mnogih njegovih stanovnika. Oni, naime, nisu znali da im se 79. godine spremala eksplozija vulkanskog brda Vezuv koja je zatrpala cijeli grad i ubila više tisuća ljudi.

Neslavna povijest proslavila je i englesko selo Eyam koje se u mračno doba kuge žrtvovalo za naciju. Mještani su shvatili da nešto moraju učiniti kada se otkrilo da je lokalnom krojaču iz Londona stigla zaražena tkanina. Odlučili su se na drastičan potez i živjeli u izolaciji kako se crna smrt ne bi proširila. Više od godinu dana nisu otvarali seoska vrata, a hranili su se isključivo onim što bi im ispred njih ostavljali. Iako je više od četvrtine stanovnika umrlo jezivom smrću, spasili su bezbroj života.

Nesreća s brutalnim posljedicama mnoge posjetitelje privlači i u ukrajinski Černobil, poprište najveće svjetske nuklearne katastrofe. Zbog eksplozije reaktora na atomskoj centrali iseljeno je područje u krugu od trideset kilometara, a procjenjuje se da je od posljedica radijacije preminulo više od 200 tisuća ljudi. Iako je černobilska zona još uvijek zatvoreno područje, znatiželjnici po danu mogu ući unutra i s Geigerovim brojačem u ruci prići uznemiravajuće blizu reaktora i 'grada duhova'.

Da se od katastrofe može izvući i nešto korisno pokazuje i japanski Kobe, gdje je nakon strahovitog potresa otvoren memorijalni muzej u kojem istražuju kako se posljedice nesreća ubuduće mogu umanjiti. Potres je 1995. odnio više od 6.500 života i izazvao ogromnu materijalnu štetu, a u muzeju je mnoštvo video simulacija i elektronskih igara koje posjetitelje vraća u Kobe kobnoga dana.

Na ideju da se katastrofa ovjekovječi za buduće naraštaje došao je i australski Darwin. U muzeju i umjetničkoj galeriji Sjevernog teritorija postavili su izložbu posvećenu ciklonu Tracy koji je 1974. odnio živote njihovih sugrađana. Izložba uključuje i 'mračnu sobu' gdje se život tijekom nevremena simulira izvornim snimkama iz tog vremena.

Budući da je poklonicima 'disaster tourisma' ipak omiljeno švrljanje po ratnim područjima, glavni hit su posjeti Afganistanu i Iraku. Grupa odvažnih koja se u takve pothvate već upustila te znatiželjnici željni informacija okupili su se na mnogo internetskih foruma i popularnoj stranici ComeBackAlive.com. Riječ je o službenoj stranici američkog novinara Roberta Younga Peltona, autora popularnog vodiča Najopasnija mjesta na svijetu, dosad objavljenog u pet izdanja.

Na ComeBackAlive.comu možete, primjerice, saznati kako se bez vize ili unatoč zabranama vlasti ulazi i kreće po opasnim područjima, a ima i karta na kojoj su zemlje po opasnosti svrstane u četiri kategorije.

Uz Afganistan i Irak među 'putovanja koja bi vam mogla biti posljednja' spadaju Pakistan, Zimbabve i Somalija, mjesto prekrasnih pješčanih plaža duž Indijskog oceana, čiji šarm kvari tek situacija da je u zemlji bezvlašće, a ubojstva i otmice turista svakodnevica.