Navodno i djeca u vrtiću zapažaju da postoje originalne barbike i akcijske figurice, za razliku od jeftinih kopija s tržnice. Pripadate li skupini dobrostojećih roditelja koji ne žele kod svoje djece razvijati snobizam i puki potrošački mentalitet, imat ćete problem sve to objasniti djetetu, ali ćete bar imati kredibilitet jer je to vaš stav i izbor. U odgojne svrhe vi ćete si, ako želite, moći priuštiti da djetetu povremeno kupite markiranu haljinicu ili tenisice. Ako sebi ne kupujete takve stvari i budete li s djetetom o tome razgovarali dok je malo, i samo će shvatiti da skupe tenisice s velikom etiketom nisu ništa udobnije ni ljepše od onih manje razvikanih i modernih. Vaše će dijete polako shvaćati da markirane stvari nisu ništa posebno te da su vaše vrijednosti i prioriteti drukčiji.

Iako na prvi pogled ne izgleda tako, gotovo ista stvar je i s roditeljima skromnijih financijskih mogućnosti, jedino će uvjeravanje djeteta ići nešto teže. Naime, kad dijete vidi da nemate, neće mu uvijek biti jednostavno procijeniti što biste kupili, a što biste odbili kupiti čak i da imate bogatstvo. Često u to nisu sigurni ni odrasli i u tome leži problem.

Dakle, obitelji skromnijih financijskih mogućnosti djetetu će teže objasniti što je svjesni izbor a što nužda, međutim, opet se sve svodi na roditeljski primjer: dijete treba jasno vidjeti da su prioriteti, primjerice, platiti režije i jesti voće svaki dan, zatim imati računalo i pristup internetu, pa kupiti djetetu odijelo za karate ako želi trenirati, a ne imati odjeću s markicom. Kako bude raslo, dijete će u većini slučajeva polako shvaćati i usvajati vaše kriterije, prioritete i moralne vrijednosti.

Međutim, ako i sami patite za skupim stvarima koje si ne možete priuštiti, dijete će to osjetiti. Možda neće tako verbalizirati, ali jednostavno vam neće vjerovati. Može se čak dogoditi da vas vrijeđa zbog neimaštine i da vam sve češće govori kako ništa ne vrijedite. Ta opasnost postoji čak i ako dijete odgajate uz čvrste moralne vrijednosti – u određenoj dobi društvo može imati presudan utjecaj na stavove djeteta, no u pravilu je to faza. Pokaže li se kao dugoročan stav, najčešće je to znak da ste nešto propustili u odgoju. Ne zaboravite, koliko god mediji bili jaki, koliko god se oni bogati isticali i mahali simbolima bogatstva, pitanje je kamo želite gledati i kamo upućujete svoje dijete: u tu bahatu manjinu ili (ipak) čestitu većinu koja nema previše. Ako želi, dijete će uvijek naći više prijatelja u čijem društvu popularnost nema veze s markiranim stvarima. Tvrdnja ne počiva na teoriji, nego na iskustvu majke odraslog sina.

Znakovit je primjer obitelj s troje djece: najstarijem sinu i najmlađoj kćeri gotovo uvijek su bez problema objasnili da samo tata radi i da nemaju dovoljno za najskuplje stvari. Srednju kćer pokušali su odgajati na isti način, međutim njene najbolje prijateljice pohađale su tečajeve za male manekenke, nosile su revije i dobro su znale gdje se kupuje moderna obleka. Te su cure bile lijepe, zapažene i omiljene, pa se, kao po američkom stereotipu, u školi stvorila jedna skupina djece koja nije previše obraćala pozornost na 'popularne' i druga skupina (uključujući našu djevojčicu) koja je silno željela imitirati popularne i pridružiti im se.

Roditelji djevojčice o kojoj pišemo učinili su tipičnu pogrešku: svako malo zaduživali bi se i kćeri kupovali stvari za koje realno nemaju mogućnosti. Majka je govorila da je svjesna da to nije dobro, ali da nema srca gledati kćer kako pati. Svojim su potezima njeni roditelji nehotice ipak priznali da je prihvatljivo ići niz struju, bez obzira na to slažete li se s njom ili ne. Svaka daljnja priča manje je uvjerljiva.

Ovakva sitna 'dječja posla' su jedan od najefikasnijih načina za širenje pogrešnih društvenih vrijednosti u najranijoj dobi. Ne vjerujete li, raspitajte se kod nemalog broja prijatelja koji su djetetu u petom osnovne kupili nepotrebni i nerazumnio skupi gadget. Mnogi od njih reći će da se oni osobno baš s time ne slažu, ali 'to danas svi imaju pa nema smisla da se moje dijete osjeća izopćeno'. Malo je onih koji si takve skupe stvari mogu priuštiti, ali ih odbijaju kupiti. Nije lako gledati dijete koje pati, ali roditeljstvo nije uvijek ugodno. Još je teže prodati tinejdžeru priču o zdravim vrijednostima ako i sami patite za prestižnim bezvezarijama. Sve se na kraju svodi na to da dijete ipak osjeća istinu: roditelji koji i sami žale za statusnim simbolima, teško će prevariti svoje dijete.