Božica svitanja Eja zamolila je Zeusa da njezina smrtnog ljubavnika Titona učini besmrtnim, ali je zaboravila zatražiti njegovu vječnu mladost. Greška. Velika greška. Jer Titon se s vremenom pretvorio u sasušenog, a brbljavog starca i na kraju toliko skvrčio i smanjio da je postao cvrčak.

Smrt je naša zajednička sudbina, ali veći strah od nje strah je od starenja. Duga povijest medicine protiv starenja, kažu ironično skeptici, dokazuje ju kao drugu najstariju profesiju na svijetu. I Bogovi mrze starost, kaže Homer, a Shakespeare je opisuje kao 'drugu djetinjastost i čisti zaborav'. U romanu 'Trudna udovica' engleski pisac Martin Amis proces starenja uspoređuje s audicijom za filmsku ulogu života, koju vježbate i učite godinama, da biste na kraju završili kao glavna zvijezda netalentiranog, neodgovornog i niskobudžetnog horora u kojem – kao u svim filmovima strave – ono najgore dolazi na kraju.

Mora li starenje biti baš tako strašno, život tako kratak?

Vječni san o vječnoj mladosti u posljednje vrijeme sve više postaje stvarnost. Samo u dvadesetom stoljeću ljudski se vijek produžio za više od tri desetljeća, očekuje se da će današnja djeca iz razvijenih zemalja živjeti prosječno osamdeset godina, a broj stogodišnjaka u svijetu od 1960. naovamo udvostručuje se svakih deset godina. Izvjestan broj znanstvenika i istraživača ne vjeruje samo u mogućnost ljudske besmrtnosti, nego i u to da ćemo biti na njezinu pragu u našem životnom vijeku. Traga se za 'cvijetom vječne mladosti' (za Inke je on rastao na granici između Perua i Ekvadora), identificiraju tvari koje usporavaju starenje, razglaba o globalnim društvenim promjenama koje donosi 'novi svijet vječno mladih staraca'.

Otuda i četiri ozbiljne nove knjige na te teme koje su se posljednjih mjeseci pojavile na američkom i britanskom tržištu, autori kojih su pisci popularne znanosti, urednici uglednih časopisa, znanstvenici i književnici. U svojoj knjizi 'Long for this World' (Dugo na svijetu), dobitnik Pulitzerove nagrade i jedan od najcjenjenijih američkih autora popularne znanosti, Jonathan Weiner, pokušava odgovoriti na prastaro pitanje o tajni vječne mladosti. Od Berkeleyja do Bronxa, od Cambridgea do Danteova groba u Raveni, Weiner traži intelektualce koji govore o besmrtnosti, ekscentrične znanstvenike koji vjeruju da bismo mogli živjeti stoljećima, podsjećajući istodobno na fascinantnu povijest potrage za dugovječnosti u umjetnosti, znanosti i literaturi, od Gilgameša do Shakespearea, od Doktora Fausta do 'Neobičnog slučaja Benjamina Buttona' F. Scott Fitzgeralda.

Sveučilište Cambridge izdalo je 'New Frontiers in Resilient Aging' (Nove granice u otporu starenju), zbirku eseja vodećih svjetskih gerontologa i gerijatara na temu 'uspješnog starenja', razumno zaključujući da su umjerena hrana, redovita tjelovježba i mnogo prijatelja najbolji put do duljeg i kvalitetnijeg života. Mudrost nije nužno posljedica starenja, poručuje knjiga - a emocionalna prilagodljivost mnogo je važnija od fizičke i mentalne snage.

Može li se starenje usporiti?

No, je li starenje izlječiva bolest? Odgovor se možda krije u supstanci zvanoj resveratol, kaže dugogodišnji suradnik The Wall Street Journala i magazina Fortune David Stipp u knjizi 'Youth Pill' (Pilula mladosti), tvari pronađenoj prije dvadesetak godina u kožici crnog grožđa. To je rasvijetlilo tzv. francuski paradoks - činjenicu da Francuzi, unatoč masnoj hrani i obilju crnog vina, znatno manje pate od srčanih oboljenja nego Amerikanci. Uspostavilo se da resveratol blokira proces starenja, pa bi se spas od Titonove sudbine možda mogao naći u obliku čarobne pilule resveratola, na kojoj sada rade neki američki istraživači. Ili je rješenje možda u postu, nagađa Stipp, potkrepljujući to istraživanjima Clivea McCaya još iz tridesetih godina, koji je ustanovio da se drastičnim smanjenjem unosa kalorija život miševa može produžiti do 85 posto. U SAD je niknuo čitav pokret poklonika teorije da će s tankom šnitom kruha i tri zrna graška doživjeti stotu. Oni možda neće umrijeti od gladi, kažu zagovornici dobrog zalogaja, ali će umrijeti od dosade.

A ako ipak ne umru od dosade, koliko će promijeniti svijet u demografskom, sociološkom, ekonomskom, političkom, kulturnom i estetskom pogledu? Sustavi zdravstvene zaštite i mirovinski fondovi u mnogim su zemljama već sada na rubu kolapsa, kaže publicist Donald Morrison. Zamislite koliko će trajati radni vijek. Zamislite besmrtne diktatore i stogodišnje predsjednike. Zamislite političku scenu na kojoj će u svim varijantama starine biti u natpolovičnoj većini. Zamislite provalu nostalgije u literaturi, glazbi i umjetnost po ukusu stoljetne većine. Zamislite… I ono najvažnije: tko će sve to platiti?

Stoga je možda ipak razumnija knjiga 'Crazy Age' (Ludo doba) autorice Jane Miller obavezno štivo za optimiste – kaže kritika – koji se mire s godinama. U jedanaest eseja autorica iz ženskog ugla raščlanjuje sve ružne i lijepe strane starosti, sve gubitke i ono što raduje, iznoseći ih kroz osobna iskustva i putujući kroz literaturu Puškina, Tolstoja, Updikea, Carolyn Heilbrun i Simone de Beauvoir.

A za one koji ipak čekaju na cvijet vječne mladosti, optimistički će zvučati hrvatski znanstvenik Miroslav Radman, šef splitskog MedILS-a koji kaže da je s kolegicom Anitom Kriško pronašao način kako spriječiti smrt ljudskih stanica i time odgoditi starost. Ili ruski znanstvenik Vladimir Skulačev, koji vjeruje da starost nije prirodna posljedica trošenja organizama, već 'evolucijski program' zapisan u ljudskom genomu. Većina tih 'programa' razumna su posljedica evolucije, ali neki, poput starenja, tvrdi Skulačev, sasvim su nepotrebni i zato ih treba mijenjati. Laički rečeno, ljudi ne umiru zato što moraju, nego zato što ih je evolucija 'naučila' da treba napraviti mjesta novim, snažnijim, zdravijim organizmima. On predviđa da bi čovjek mogao živjeti osamsto godina, pa se neki novi Titon možda više neće morati bojati sudbine osušenog, brbljavog cvrčka.