Mnogo je načina nabavke psa, a sve češći je udomljavanje. Neki ljudi koji udomljuju istinski su altruisti, neki ne mare za čistokrvnost, neki su svjesni i negativnih strana uzgoja pasa pa žele mješanca, a mnogima na izvjestan način imponira učiniti dobro djelo i spasiti psa, premda će možda neki cinik reći kako psa niste spasili već tek dobili badava. Na pse neki, nažalost, gledaju tek kao na imovinu.

Naravno, udomljavanje pasa je preporučljivo i mnoge sretne pseće priče počele su udomljavanjem. Dobre su namjere pri tome nužne no one katkad nisu dovoljne.

Udomljavanje pasa može skrivati zamke na koje nemali broj vlasnika nije bio adekvatno pripremljen. Udomivši psa, naime, načelno više riskirate nego ako odlučite kupiti štene od priznatog uzgajivača.

O vašem psu i osoblje azila ne zna zapravo jako mnogo. Znaju obično kraću ili dulju priču o njegovu životu te ono što su o njemu mogli saznati promatrajući ga i družeći se s njim tijekom njegova boravka u ustanovi.

Ako je pas odrastao znaju, jasno, kako izgleda i koliko je velik te obično daju procjenu (ako se radi o mješancu) koje pasmine su kumovale njegovu nastanku, što je određenom broju ljudi važno. Usto znaju i je li bojažljiv, temperamentan, agresivan, kako se slaže s ljudima i psima no ti podaci često mogu varirati.

Ako se pak odlučite za štene, pred vama je još veća zagonetka. Osoblje azila ne zna i ne može pouzdano znati ni koliko će velik vaš psić biti kad odraste a ne mogu biti posve sigurni ni kakva će mu biti narav.

Da, udomljavanje pasa može biti riskantno no i pružiti vama i psu veliko zadovoljstvo. Bilo kako bilo, nabavka psa je ozbiljna stvar i obaveza koja može trajati petnaestak godina te nije, jasno, nevažno s kakvim ćete ih psom podijeliti.

Ako odlučite udomiti psa srest ćete se i s drugom stranom priče. Azili ne daju pse na udomljavanje tek tako te ćete i vi morati zadovoljiti neke uvjete. Pitat će vas za uvjete u kojima će vaš pas boraviti i vaš životni stil a jedan od čestih uvjeta je da svoga psa ili kujicu kastrirate. O tome možete drukčije razmišljati no kod većine azila to je stvar norme. Ponajprije jer da se više pasa kastrira, manje bi bilo onih napuštenih.

Odlučili ste dakle udomiti psa, odvagnuli argumente, ostvarili uvjete i krenuli odabrati budućeg sudruga. Generalna preporuka, bez obzira na određenu neizvjesnost kasnijih karakteristika, ipak bi bila da uzmete štene.

Ma koliko vam se činilo privlačnim uzeti odraslog psa, a pogotovo nekog koji je prošao sito i rešeto, ako nemate iskustva u bavljenju psima, njegova bi se burna životna priča u suživotu s vama mogla nastaviti. Također, rijetko ćete dobiti priliku testirati karakter budućeg ljubimca na pravi način.

Štene koje nije imalo vremena steći neugodna iskustva bolja je varijanta, ono će se lakše vezati uz vas i neće imati, kao neki odrasli udomljeni psi, poriv vratiti se svojim skitničkim navikama.

Naravno, i odrasli psi zaslužuju dom, no ako ste se odlučili za odraslog psa, srest ćete se i s drugom vrstom izazova a takva priča također može biti sretna. Ipak, za osobe bez iskustva u držanju pasa štene će načelno biti bolje rješenje.

Za kraj, naravno, bez obzira kojeg uzrasta ili spola bio vaš novi prijatelj, bilo bi dobro po njegovu dolasku u vaš dom kontaktirati odgovornog trenera i što prije dlakavca početi ispravno odgajati, uzevši u obzir okolnosti iz kojih dolazi.