Jučer sam šetala po gradu i nisam mogla a da ne primijetim kako me Sv. Valentin pozdravlja iz svakog izloga i kako je zavladao svakom trgovačkom porom grada. Iako će mnogi reći da smo sve sličniji Amerikancima što se tiče komercijalizacije svakog blagdana, praznika ili nečeg trećeg, ja ću u ovom slučaju glasati za masovni ljubavni šoping turizam jer je nekim ljudima možda to jedini način da ih se podsjeti na ljubav.

Nakon ignoriranja nekoliko izloga proživljavajući svakodnevnu bitku između mene i kupovanja, i ja sam završila u raljama Sv. Valentina, međutim umjesto mog ega koji bi si vjerojatno priuštio novu haljinu, dotaknuo je moje srce pa sam odlučila kupiti tati čokoladu na kojoj piše 'Volim te' i uveseliti mu dan.

Sve me to dalo na razmišljanje kada sam mu rekla zadnji put da ga uistinu volim i da li je i na mene prešla epidemija modernog doba u kojem je pokazivanje osjećaja postalo emocija 'stare sezone' koju nitko ne želi nositi odnosno koju se mnogi boje pokazati.

Kao da su svakodnevna razočaranja koja su normalna u životu i koja su tu poslana da bi učvrstila naš put prema cilju i učinila nas još boljima napravila od nekih ljudi emocionalno hendikepirane negativce koji šire tu svoju 'sektu' i koju je nekada nemoguće zaobići čak i ako želiš.

Zapitala sam se jesam li i i ja u nedostatku slobodnog vremena u kojem bih liječila svaku
društvenu zarazu od ranjivog emotivca postala radoholičarska stijena koja nema vremena pokazati ljubav.

I, naravno, krenula sam u svoju unutarnju analizu. Iako se na svaki mogući način trudim održavati svoj mentalno duhovni trening jednako kao i tjelesni te svaki dan preispitujem svoje postupke i trudim se biti što bolji čovjek, nekada mi se čini kao da je sve manje ljudi u tom brodu i kao da se bacaju iz njega u plitko more lakših životnih smjerova bez previše uzbuđenja.

Kao da puše vjetar koji ljudima diže ruke od njih samih i okoline. Naravno, nije dobro generalizirati, no nekako mi se čini da ljudi sve lakše odustaju od održavanja odnosa.

Pojedinci koji su se kleli na ljubav preko noći pogaze svako svoje obećanje, a sve češće srećemo i primjere velikih prijatelja koji su u sekundi postali zakleti neprijatelji.

Nažalost, i sama nekada posvjedočim tome. Zbog posla i spleta svih okolnosti koje moje zanimanje donosi, uz koje dolazi velika komunikacija s ljudima, uz mnoštvo divnih ljudi koje upoznam, zna mi se dogoditi da se nađem u nekim društvima u kojima netko valjda zbog nekog glupog pokušaja da ispadne zanimljiv krene ogovarati svoje prijatelje, poznanike ili kolege misleći valjda da će nas trač spojiti i da će nas mržnja ili ismijavanje kroz treću osobu dovesti do prijateljstva kao što je mnoge ljude dovela.

I u tim trenucima shvatim koliko neki ljudi nezdravo žive i zašto se i sama često nađem u ustima drugih ljudi kada su i sami nezadovoljni sobom i umjesto da se bave vlastitim napretkom i gutaju neke dobre knjige, slađe im je gutati slova imena drugih ljudi.

Ima li išta ljepše nego smijati se, veseliti se i gledati sve pozitivno u ljudima?

Razmišljajući o svemu tome shvatila sam kako svaki dan trebam zahvaljivati Bogu na predivnoj obitelji koja mi je dala toliko ljubavi i učila me da volim i poštujem sve ljude, na divnim prijateljima i na divnim poznanicima i kolegama. Iako i mene često udari vlak tuge, nepravde ili nesreće, moje me pozitivne misli dižu iz svake situacije i uvijek se trudim gledati svaki problem kao blagoslov.

Zato sam pozitivnim mislima krenula razmišljati o svim lijepim emocijama koje me nose kroz život, svim ljudima koji mi svaki dan pomažu ugledati svjetlo i svim sitnicama koje me na to podsjećaju. I tako sam izvadila na stol nekoliko sitnica koje su me podsjetile na svaku lijepu uspomenu i zaključila kako bi nam Sv. Valentin trebao svima biti stalni podstanar, a ne gost koji nam dolazi jednom godišnje u posjet. Zato sam i ja odlučila ove godine već od danas podsjetiti sve ljude koji su mi obogatili život koliko ih volim.