Književnik Kristijan Vujičić predstavio je u utorak u Zagrebu roman ‘Kad su padali zidovi’, kroniku odrastanja na zagrebačkim ulicama koncem 1980-ih u kojoj autor, kako je rečeno na predstavljanju, daje vlastiti pogled na jedno prijelomno razdoblje, u romanu punom humora i autentičnog onodobnog urbanog kolorita.

‘Riječ je o jednom zagrebačkom romanu, pisanom s puno humora i vrlo precizno, koji je s jedne strane roman o odrastanju, s druge je strane to roman o Zagrebu, dok se s treće bavi promjenama u društvu’, rekao je glavni urednik Vujičićeva nakladnika Frakture Seid Serdarević na predstavljanju u Hrvatskom glazbenom zavodu (HGZ).

Njegova se radnja događa između dva ključna datuma u studenome – pada Berlinskog zida 10. studenog 1989., i 18. studenoga 1991. - pada Vukovara, istaknuo je Serdarević. ‘U njemu Vujičić rekonstruira neka povijesna događanja, rekonstruira grad iz sjećanja i stavlja ga u neke njegove koordinate, dok šira povijest koja se događa jako utječe na njegove junake’, istaknuo je.

Roman je proizašao iz kratke priče ‘Zid mora pasti’ za koju je 2017. Kristijan Vujičić primio prvu nagradu na 51. natječaju Večernjega lista Ranko Marinković, a autor je istaknuo kako se ideja o pisanju romana o odrastanju u njemu dugo kuhala. ‘Prva slika romana bila mi je da je to roman o odrastanju. Već godinama razmišljam kako to tematizirati. Naravno, tu ima dosta onoga što je izmišljeno, izmaštano, no da bih mogao opisati sve to, očito je trebalo proći neko vrijeme’, pojasnio je.

Radnju je smjestio u Zagreb dok je roman, kako je rekao, smjestio između pada Berlinskoga zida i dana pada Vukovara ‘jer su te dvije točke na neki način nulte godine za sve ono što se kasnije događalo u Hrvatskoj, i sve ono što je iz toga kasnije izraslo’.

‘Smatrao sam da su to dobre pozicije jer pad Berlinskog zida je jako utjecao na ono što se događalo kasnije na ovim prostorima, a ne moram govoriti što je za ljude ovdje značila krajnja točka završetka mojega romana, pad Vukovara’, pojasnio je autor. ‘Tada su neki teoretičari govorili o kraju povijesti koji se nije dogodio, a taj kraj povijesti koji se nije dogodio na neki se način odgađa i u mojem romanu’, dodao je.

A onda je netko ugasio svjetlo

Svoja je sjećanja oblikovao na dva načina: s jedne je strane tražio, istraživao i pokušavao napipati što je njegovo vlastito sjećanje, ‘a što je nadodano’. ‘S druge sam strane htio ostaviti onaj jedan romaneskni dio, dakle mogućnost u književnosti da sve i nije onako kako se zapravo dogodilo, da ta mjesta budu prikazana na način kako su ostala u mojem pamćenju’, rekao je Vujičić.

Jedan od glavnih likova romana je i grad, dodao je, ‘zato što je grad na neki način za mene živi organizam u kojem se ljudi suoblikuju s gradom i grad se suoblikuje s ljudima’. ‘Ljudi su se mijenjali naveliko u tom prostoru i vremenu, u tom 'vremenu nevremena' i zato mi je bilo zanimljivo promotriti što se sve događalo’, napomenuo je.

U romanu se u velikoj mjeri referira na glazbu, osobito na Novi val, čiji odjeci nose njegove junake kroz sva kultna mjesta onodobnog Zagreba – oni su, kako je rekao, društveni marginalci, ‘a glazba je nešto što ih nosi’.

‘Glazba je utkana u roman, naprosto zato jer je moje društvo živjelo na njoj; slušala se Azra, Film, EKV i mnogi drugi. Tada u Zagreb dolazi David Bowie, koji je 5. rujna 1990. održao koncert u Maksimiru. To je za moju generaciju izgledalo kao neko otvaranje, oslobađanje’, rekao je.

Crni, glavni junak Vujičićeva romana, mladi je dečko koji voli filozofiju i rock 'n' roll, odrasta u pomalo nesređenim obiteljskim odnosima u centru grada i asfalt je njegov drugi dom. On i njegovi prijatelji, pripadnici raznih supkultura, na kraju srednjoškolskog obrazovanja razmišljaju o djevojkama i o tome kako će promijeniti svijet.

‘To je pokušaj prikaza jednog razmišljanja u kojem je nama, toj generaciji, u tome trenutku izgledalo da se sve otvara, da će sve biti moguće, da ćemo zaista promijeniti svijet. A onda se odjednom dogodilo nešto što ne mogu drugačije opisati nego kao da je netko ugasio svijetlo’, rekao je Vujičić. ‘Naznake rata, političke promjene... Ti mladi ljudi bili su zbunjeni i nedorasli tome što dolazi. Ali glazba je bila to što ih je držalo na jednome mjestu’, dodao je.

Kozmopolitska supkulturna scena

Da bi svoje likove učinio ‘živima, ljudima koji promišljaju’, u roman je stavio i neke vlastite filozofske ideje i razmišljanja ali uvijek, kako je napomenuo, ‘u usta mladih ljudi koji mogu razumjeti i politiku i filozofiju na način koliko je to u tome trenutku moguće’. Rijetko tko je mogao u to vrijeme ne zamijetiti političke promjene, istaknuo je, a on je pokušavao ‘da politička i povijesna priča ne budu glavne, već da budu samo kulise, da se vidi što se događa ali da to nije ono najvažnije što upravlja životima likova – da su oni živi i mijenjaju se’.

Također, bilo mu je važno pokazati koliko su u to vrijeme različiti ljudi ‘živjeli zajedno’ - punckeri, rockeri, darkeri, pa prvi skinheadsi.

‘Supkulture su pitanje identiteta, kako osobnog, onda i kolektivnog. Moj glavni lik pokušava kroz to što je, i ta vremena u kojima živi, izgraditi jedan kozmopolitski identitet u tom vremenu, uz poštovanje svega onoga što sljeduje i postoji u tadašnjem prostoru koji se danas zove Hrvatska’, rekao je Vujičić.

Kristijan Vujičić (1973.) dosad je objavio pet romana, ‘Welcome to Croatia: doživljaji jednog turističkog vodiča’ (napisan u suradnji sa Željkom Špoljarom, Nagrada Kiklop 2006.), ‘Gospodin Bezimeni’ (uži izbor za Nagradu ‘Fran Galović” 2007.), ‘Udruženje za mravlje igre’ (uži izbor za Nagradu SFERA 2009.), ‘Ponavljanje: zaigranost proljeća i života’ (polufinalist nagrade Tportala 2012. za roman godine) te ‘Knjiga izlazaka: Izvještaj Odjela za ćudoređe’ (uži izbor za Nagradu Ksaver Šandor Gjalski 2016.).

Objavljivao je prozu i recenzije u više časopisa za kulturu i dnevnih listova. Radi kao freelance urednik i profesor na srednjoj školi. Već desetak godina uređuje i vodi tribine društveno-humanističke tematike pod nazivom ‘Paralelni svjetovi’ u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića. Nagradu Kiklop dobio je i 2014., za urednika godine.