Nisam ni pretpostavljala da je to bio znak da ću jednoga dana otići na putovanje upravo do zakonitog vlasnika tog pozdrava. Portugala. Trinaestero relativno (ovo je namjerno) mladih ljudi krenulo je potrošiti dio svog ljetovanja upravo na taj grad. Krivac za divno provednih tjedan dana je glavni gard Lisabon.

On, neizmjerno podsjeća na naše obalne gradove no po veličini kao da ste spojili njih desetak. Lisabon je smješten na obali rijeke Tejo koja se ulijeva u more te miješajući se sa tom morskom vodom uspijeva se uspješno zamaskirati u veliko morsko plavetnilo. Sunce, nazovi - more, ukusna hrana, vino, prekrasna glazba, uske uličice, kamene kocke na ulicama, parkove pune zelenila, velike i snažne monumentalne građevine, dvorce pune duha koji prepričavaju povijest te neizostavne nenametljive moderne konstrukcije sve to se našlo u ovom osebujnom gradu.

Od kulturnih, gastronomskih, uličnih, glazbenih te prirodnih atrakcija zastaje vam dah. Vjerojatno djelomično i zato jer smo navikli vječno diviti se tuđem i dalekom, pritom zaboravljajući na skromnije no duhom identično bogate domaće vrijednosti. Kao i većina turista i ja sam kupila knjigu o Portugalu te većinu svog slobodnog vremena provela na Internetu ne bi li se uvukla u kožu zemlje i grada. U svom 'generalskom' naletu podijelila sam grad na šest dijelova koje je potrebno obavezno uzduž i poprijeko proučiti. I to je to. Lisabon je riješen, rekoh u sebi.

Naravno, već prvi dan tj. prvi obilazak jednog njegovog dijela pala sam na koljena pred istim onim gradom kojega sam 'slavodobitnički pobijedila'. Nakon što smo došli u naše apartmane koji su bili problematični čak i našim taksisima za naći, okusi Lisabona izmamili su nas van. Što god da vam kažu i uvjeravaju vas da je jednostavno hraniti se u ovom gradu vjerujte nije točno. Točno je ako ste mladi i ludi i imate dobar želudac koji dobro probavlja brzu hranu. No, s druge strane, ako ste ljubitelj domaće hrane s autentičnim za mjesto okusima potrebno je malo više truda.

Naime, restorani su im skoro pa neprimjetni među svim onim silnim ( kupaonskim ?) pločicama na fasadama koje na zanimljiv način krase skoro sve građevine. Iznutra su im restorani beskrajno neugledni. Žao nam je što se Mauri koji su davnih dana došli u Lisabon nisu bavili sa unutarnjim uređenjem već samo sa vanjskim fasadnim. Hrana je nešto sasvim drugo. Ukusna i nama vrlo bliska. Preporuka je restoran koji ima jako ukusnu hranu, a pristupačne cijene 'O Aregos' ( Rua da Esperanza 186).

Sljedeće jutro naoružani knjigom i raznoraznim informacijama krenuli smo u obilazak grada. I to njegovog centra zvanog Baixa ili Donji grad. Kako sreća prati......., tako smo i mi odmah naišli na buseve na kojima piše 'Sightseeing'. Raspitavši se o čemu se radi odlučili smo pružiti priliku profesionalcima da nam opišu svoj grad. Priznajem, najbolje utrošenih 30 eura. Fenomenalne četiri ture ( autobusne, tramvajske ) u kojima obiđete cijeli grad u par dana gdje vam cijelo vrijeme objašnjavaju putem slušalica sve što vidite na razgovijetnom engleskom jeziku.

Obilazeći Baixa-u obavili smo i prvi shoping s obzirom da je to najuži centar s najviše dućana te se tamo najbolje vidi što u tom pogledu nudi grad. Oni koji ne vole shoping mogli su čeznutljivo gledati kroz izloge najpoznatiji gradski tramvaj br. 28 te maštati kamo on vodi. U jednoj od tih 'dućanskih' ulica, točnije Rua do Ouro ili Zlatnoj ulici nalazi se lift koji predstavlja vidikovac. Za malo novaca možete se diviti pogledu na cijeli grad.

Navečer, kada pitate lokalno stanovništvo gdje je noćni život i ludi provod svi će jednoglasno reći Bairro Alto & Chiado. Naime, taj dio grada prožet uskim uličicama ispunjen je brojnim kafićima, noćnim klubovima te kako oni to popularno nazivaju 'fado kućama'. Za uživanje u fado glazbi ipak bih preporučila dio grada zvan Alfama. Miran, a opet temperamentan život osjeća se na svakom koraku gdje se u unutrašnjosti skriva puno ukusno uređenih restorana i kafića koji spontano u predvečerje postaju okupljalište pravih ljubitelja fado glazbe.

Iznad Alfame smjestio se najljepši vidikovac na grad, a to je Castelo de Sao Jorge. Radi se o tvrđavi ili kako ga neki zovu velikom dvorcu koji je omeđen zidinama te lijepim zelenim parkovima unutar tvrđave. Gore su u centru zbivanja fotoaparati jer ukoliko ga taj dan zaboravite ili kao moj prijatelj ne napunite koštat će vas mnogih propuštenih prekrasnih prilika da slikate grad na dlanu te razna skrovita mjesta koja sadrži jedna takva velika zbirka priča.

U sljedećim danima uživali smo večeri i noći (tko izdrži ) u Alfami i Bairu Altu, dok smo dane proveli razgledavajući zadnja dva dijela. Jedan od njih je i Parque das Nacoes ili Park nacija koji je izgrađen samo u čast održavanja Expo-a 98. Moderna umjetnost prezentirana na prihvatljiv način čak i nama ljubiteljima klasike i starina upotpunjena je parkovima prirode te raznim inspirativnim igralištima za djecu i mlade.

Najupečatljiviji su nam bili toranj Torre Vasco da Gama i Oceanario sa životinjama i biljkama približenim na način na koji nikad ne bi imali prilike biti. Ima dosta morskih pasa. S krajnje lijeve strane otišli smo i u krajnju desnu gdje se smjestio dio zvan Belem. Možda zvuči površno da smo se od cijelog Belema zaljubili u hranu ali tako je. Pasteias de Belem naziv je nacionalnog specijaliteta i kolača koji nas je oborio s nogu. S tako zadovoljnim i punim želucima mogli smo se posvetiti prvo Torre de Belem ili Belemski toranj pa Mosteiros dos Jeronimos ili Samostanu sv. Jeronima pa Nacionalnom arheološkom muzeju te Muzeju nautike i moderne umjetnosti. Umorni ali siti vraćamo se zadnji dan u apartmane jer sutra smo već doma ( hvala avionima ).

Na kraju, povratak završavamo svi jednakom rečenicom 'Vratiti ćemo se !'. I znam da hoćemo.