Radikali su iznevjerili sve izvorne vrijednosti islama pretvorivši ga u religiju koje se danas svijet boji - govori Rami, mladi povjesničar koji radi u jednoj iranskoj državnoj ustanovi. Ljut je na fundamentaliste i ono u što se Iran pod njihovim vodstvom pretvorio, a na frustraciju iranskom vlasti nailazim svakodnevno, kad god pričam s mladim ljudima. I Rami, čim mu supruga diplomira medicinu, namjerava napustiti Iran i nastaniti se u Kanadi. Tko god može iz Irana pokušava pobjeći, a priča o (boljem) životu na Zapadu svakodnevna je mantra, pogotovo onih mlađih. Ma koliko voljeli svoju zemlju, frustrirani su njezinim vodstvom i ne vide svoju budućnost u takvoj državi. Sat razmišljanja vredniji je od 70 godina molitve, citira Rami Kuran, a tu su suru danas svi zaboravili, molitva se promovira kao jedina vrijednost.

No Rami je umjereni kritičar režima u odnosu na mladog taksista, inače nezaposlenog profesora engleskog, koji taksira na divlje, bez ikakve oznake na automobilu. Puno je radikalniji u primjedbama na vlast i njezino promoviranje navodnih religioznih vrijednosti. Mule, vjerski vođe, danas upravljaju zemljom, govori dok zajedno s nama pokušava pronaći adresu koju smo mu dali. Oni me uče da treba patiti, tugovati za nečim što se dogodilo prije više od tisuću godina i ne dopuštaju nikakvo veselje, život koji bi se sastojao od malih stvari. Baš me briga za sve Muhamede, Alije i ostale velike 'očeve' naše religije, hoću uživati u životu. Sa svojom ženom, koju je, naglašava, sam izabrao, 'uživa u životu', organiziraju 'zabave' s prijateljima, uživaju u alkoholu i ne pristaju na diktat religije. 'Ateist sam!' - ponosno kaže.

Iako je alkohol strogo zabranjen u Iranu, na ilegalnom tržištu ga ima. Dovoljan je telefonski poziv i vrlo brzo se realizira 'dostava na kuću'. No za razliku od alkohola, koji je skup i nije svuda prisutan, narkotici su u Iranu puno dostupniji, a i jeftiniji. Heroin i opijum koji iz Afganistana prolaze kroz Iran na putu za zapad, sve češće ostaju u zemlji, gdje raste broj konzumenata pa Iran ima sve ozbiljniji problem s ovisnicima. Još jedan problem koji vlast pokušava prikriti. No sve je teže skriti očitu prisutnost ovisnika na ulicama.

O svemu tome priča nam 'taksist' s kojim vožnja umjesto desetak minuta traje pola sata pa se stignemo ispričati. Teheran je velik, manje poznate adrese nije lako naći, a divlje iskustvo našega vozača nije još dovoljno veliko da bi lako našao destinaciju koju trebamo.
'Moram naći nekog taksista da ga pitam gdje je ta adresa', ponavlja nekoliko puta, između priča o alkoholu, problemu heroina i kritici iranske vlasti.

Problemi ženskih sugovornika drugačiji su; njih konzervativni režim gnjavi navodnim tradicionalnim vrijednostima, maramom, pokrivanjem tijela, dogovorenim udajama i nemogućnošću napredovanja u muškom svijetu. No već desetljećima, iz generacije u generaciju Iranke šire prostor slobode. Marama je sve češće modni ukras na vrhu glave, daleko od toga da strogo pokriva i kosu i čelo, a sve se češće usuđuju na ulici za ruku uhvatiti svoga odabranika, koji je njihov, a ne roditeljski izbor. Sve je to do prije desetak godina bilo nezamislivo, kao i odjeća koja više naglašava nego što skriva obline. Donedavno zabranjena šminka na licu je danas intenzivna, obrve su uredno čupane, zapadni parfemi osjete se iza svake prolaznice, a o estetskim operacijama već je bilo riječi.

Žene, međutim, i dalje ne smiju pušiti na ulici; prijateljicu Talijanku koja je 'zapalila' u parku upozorila je policija na 'nemoralnost' toga čina, ali su se žene polako izborile za svoja prava. Koja još ni izbliza nisu kao muška, ali kako je Iran zemlja u kojoj su elementarna prava koja poznaju demokracije Zapada još daleki san, svima zajedno preostaje još dug put do nekakve slobode. Ma što pod njom podrazumijevali.