Skoro ste 20 godina u novinarstvu. Koliko Vas je pojelo, držalo budnom ili se sve to zaboravi kada dođe dobro razdoblje?

Nije još dvadeset godina, ali još koja godina i to bi bilo to, s obzirom na to da sam ravno s fakulteta otišla na televiziju. Iznimno zahtjevnim razdobljem izdvojila bih ono od 2004. do 2008., kada ljubav prema zanatu nije bila proporcionalna zadovoljstvu, no ipak je na svoj način i takvo što ostavilo traga. Shvatila sam da nisam materijal za komercijalne televizije i osjetila težinu kapitalizma na hrvatski način. Edukativno, ali i prilično ugrožavajuće u smislu osobnosti. Vjerovala sam da može i drugačije i tamo me vjera i odvela. Istina, morala sam otići iz zemlje u kojoj sam stasala. Sad pamtim reportaže, razgovore i ne budim se uz presing gledanosti. Čini mi se kao da kontroliram život u dijelu u kojem je to maksimalno moguće.

Sjetite li se nekada svojih početaka, je li bilo suza?

Kako da ne. Nisam baš plakala jer mi narav ne dopušta, ali ostat ću zapamćena na HTV-u da sam zbog nasrtaja na jedno poduzeće, kao novinar početnik, sljedećih 30 dana samo pisala kratke vijesti, raznosila papire za printer i slične radosti. Sudbina je htjela da direktor tog poduzeća postane i direktor iste televizije, ali osim spomenutog, nisam trpjela dodatne penale. Bilo je svega.

Rasli ste svakim novim izazovom. Koliko ste zadovoljni izazovima na Al Jazeeri Balkans?

Rast, kako ga nazivate, uključivao je stalno natjecanje s izazovima. Način je to da se čovjek mjeri sa životom. Ponekad se samoj sebi smijem, naravno, kad sam dobre volje, što sam sve proživjela. Danas vidim da ne bih ja bila ja da nije bilo tako. Bila bih neka druga, a unatoč svemu, ugodno mi je u mojoj koži. Mene je zapravo vrlo često nesreća tjerala u sreću, tako da na koncu ništa ne smatram ni posebno tragičnim, a sve lijepo što mi se dogodi tjera me na dugoročnu zahvalnost. Prema ljudima, situacijama i kući u kojoj radim... Lijep je to osjećaj.

Kao izvjestiteljica radili ste u Gazi, Jeruzalemu, Grčkoj, Siriji i Ukrajini. Što Vam pomaže da izdržite u takvim opasnim situacijama?

Uzbuđenje i strast prema poslu, pa valjda i životu. Bježanje iz konvencionalnog i prijetvornog. Volim osjetiti situaciju na licu mjesta. Znam da će mnogi reći što joj to treba, ali s druge strane ni ja ne bih mogla živjeti onako kako žive neki drugi. Ne podcjenjujem, često se i divim tom miru i životu bez krivina, međutim meni to do sada nije bilo dovoljno. Imala sam osjećaj da propuštam ogromne spoznaje. I pokazalo se da sam barem djelomično u pravu. Hoće li ovakav izbor imati na kraju visoku cijenu? Moguće je, ali mislim da ću moći i takvo što podnijeti.

Jeste li izgradili odlične kontakte na terenu; koliko se možete osloniti na druge kolege?

Teren je kao vojska. U kratkom vremenu stvara ozbiljne i kvalitetne odnose. Svijet je toliko šaren i prepun dobrih ljudi, ali potrebno je izaći iz svog dvorišta i ograda koje smo sami stvorili. Kad upoznaš druge i prihvatiš ih u svom specifikumu, shvatiš i sebe i onda je lakše živjeti.

Postoje li dani kada se isključite od informacija kako biste napunili baterije?

Rijetko. Ali ja baterije punim posve drugačije. Stalno pratim, čitam, razmišljam, analiziram, primjenjujem to u svakodnevnom životu.

Kako izgleda Vaš odmor iz snova?

Planina. Kad god, sa snijegom ili bez. Ovdje u Sarajevu pogled mi iz sobe puca na Trebević, a na pola sata oko mene prava je mala Švicarska.