Tradicija neguljenih slastica seže još u daleku 1914., kada su neki varaždinski dobavljači voća i povrća ovaj isti certifikat pokušali pribaviti za banane, tvrdeći da se one mogu jesti bez guljenja. Ovim se pokušalo pridobiti lijeni segment potrošačkog tijela. Pokušaj je naravno propao, uz nemale sukobe na tržnici, u haustorima i brijačnicama, no opsesija neguljenjem je – preživjela.
1937., više od dvadeset godina poslije, dvojica entuzijasta iz Rijeke prijavili su svoj projekt “Novi look za luk” Državnoj agenciji za dodjelu “Negula”, pokušavši obraniti tezu da se njihov specijalno uzgojeni luk – uopće ne mora guliti. Priča je ubrzo završila na naslovnicama jer se ispostavilo da se radilo o sasvim običnom luku vulgarisu, koji su dvojica varalica gulili prije dolaska na tržnicu. Nedugo zatim, jedan od dvojice je postao poznat po tvrdnjama da je uzgojio prvu narančastu mrkvu, iako je ista uzgojena još u 17. stoljeću u Nizozemskoj. I nije se morala guliti.
Krajem 1980-ih, netom prije raspada Jugoslavije, JAGODA (Jugoslavenska agencija za guljenje obično duguljastih artikala), pokušala je bez dozvole u svojoj kampanji iskoristiti čak i lik i djelo poznate nogometne zvijezde, Ruuda Gullita, kako bi promovirala proizvode koje treba guliti prije konzumacije. Kampanja nije imala previše odjeka, tim više što je po gradovima zaživjela prava gerilska reakcija. “Gullit je – Rude” bio je jedan od grafita kojeg se viđalo posvuda.
I konačno, 2012., Gavrilović ima razloga za slavlje. “Negul” je jednoglasno dodijeljen Miniku, nakon iscrpnih testova i velike količine kušanih kobasica. Odbor za dodjelu “Negula” u dva je navrata zatražio dodatnu količinu kobasica “kako bi testovi bili što temeljitiji”. Dobar znak je svakako da nijedna kobasica nije uspjela preživjeti ova rigorozna testiranja.