Napunio je tridesetpetu, visoko je obrazovan i religiozan. Ovaj Zagrepčanin privlačna izgleda, njegovan i s istančanim osjećajem za lijepo odijevanje, promijenio je nekoliko cura, ali im nije olako skakao u krevet, jer smatra da je seks vrlo odgovoran čin ljubavi i privilegija braka. Bolje čekati pravu, veli on. Do sada je nije našao, pa apstinira do daljnjega.

Nešto sjevernije, u Njemačkoj, jedna 33-godišnja djevojka u ispovijedi Die Zeitu priznaje da je djevica, što čuva kao strogu tajnu, jer bi je okolina ismijavala. Život bez seksa ne pada joj teško, iako je kopka što bi bilo da je bilo i kada bi bilo, ali i ovako joj je dobro. Njoj se pridružuje čitatelj koji je tek u 39. izgubio nevinost. Bolje ikad, nego nikad? Da?

Kako apstinirati u današnjem društvu?

Mnogo desetljeća unatrag, Dalmatinke s naših škrtih otoka dobro su iskusile život bez seksa. Mada udane, cijeli bi život proživjele kao 'bijele udovice', jer bi im muževi netom nakon vjenčanja odlazili preko oceana u potragu za kruhom i u 30-40 godina radnog vijeka dolazili tek jedanput-dvaput nakratko kući, tek toliko da naprave dijete. Definitivno bi se vraćali odlaskom u mirovinu, u vrijeme kada bi i one i oni bili oronuli starci i potpuni stranci. Sjetite se samo mornara i njihove maratonske čamotinje po brodovima, prisiljenih na život bez žena, uz rijetka veselja u dalekim lukama. Ili nekadašnjih gastarbajtera koji bi se usamljenim suprugama vraćali za Božić i Uskrs. Tako je bilo nekada, kada je apstinencija bila redovan danak preživljavanju, pa zato i normalna pojava oko koje se nije dizala prašina. A danas?

Kako apstinirati ili ne biti zainteresiran za seks u hiperseksualiziranom društvu, a da vas ne smatraju nastranim čudakom, ne sažalijevaju i ne smiju vam se iza leđa? Možete li uopće zamisliti život bez seksa nakon seksualne revolucije, gay-parada, 'cica i guzica' koje iskaću iz svakog medija, porno web-stranica i neumornih savjeta za bolju izvedbu, naročito u mačo društvima u kojima muškarac nije muško, ako nije uvijek spreman na akciju? U školi vas uče da su primarne ljudske potrebe hrana, disanje, potreba za snom i seksom, tj. produžetkom vrste. Ali što kada libido zakaže? Uostalom, i škotski pisac sir James Matthew Barrie, 'otac' popularnog Petra Pana po svemu je sudeći umro kao djevac, jer kratki brak s glumicom Mary Ansell nikada nije bio konzumiran, a jedan od dječaka koji su mu bili inspiracija za doživljaje popularnog lika, izjavljivao je da 'ujak Sam nikada nije pokazivao takvu vrst uzbuđenja ni prema djeci, ni prema ženama, ni prema muškarcima'. I majstor bajki Hans Christian Andersen je priznao pomanjkanje libida, američki pisac i ilustrator Edward Gorey također, da ne nabrajamo dalje. Još je pedesetih godina prošloga stoljeća Alfred Kinsey pitao zašto ne bi postojale osobe s manjkom, kada postoje one s viškom libida?

'Aseksualnost je riječ koja je doskora uglavnom zanimala psihologe i katoličku crkvu', kaže kanadska povjesničarka Elizabeth Abbott. Pišući knjigu 'Povijest celibata', iznenadila se koliki se broj intervjuiranih žena i muškaraca, bračnih partnera i onih izvan braka, osjećalo užasno izloženo pritisku ekstremno seksualiziranog društva povlačeći se u sebe i gubeći volju za fizičkim kontaktom. Nije stoga čudo što su neke ankete pokazale da i većina aseksualaca ima problema sa samopoštovanjem.

Je li nedostatak želje za seksom bolest?

'Kada sam svojoj ginekologinji rekla da sam aseksualna, odmah je postavila dijagnozu. Patite od pomanjkanja seksualne želje, zaključila je i uputila me psihologu. Nemati želje za seksanjem danas se smatra bolešću, a zbog takve dijagnoze, imat ću problema s dodatnim zdravstvenim osiguranjem', tuži se 34-godišnja Kati Radloff, koja je 2005. pokrenula web-stranicu asexuality.org/de, njemačku verziju AVEN-a (The Asexual Visibility and Education Network), najveće međunarodne online zajednice aseksualaca pokrenute 2001.
Prema aseksualcima društvo se danas odnosi kao što se nekada odnosilo prema homoseksualcima, kaže Radloffova.

Ne tako davno pomanjkanje želje za spolnim odnosom smatralo se popratnom pojavom kod dijabetesa i poremećaja krvnog pritiska, kao posljedica depresije, traume i stresa, ali seksolozi su sada zaključili da je riječ o normalnoj pojavi, naprosto o seksualnoj orijentaciji. Kao što postoje homoseksualci i heteroseksualci, postoje i aseksualci. Za razliku od našeg Zagrepčanina koji se suzdržava od seksa zbog vjerskih i moralnih razloga, onog njemačkog jadnička koji je htio, ali nije znao ili Katoličke crkve koja od svećenika traži odricanje u ime višeg cilja, a od mladih ništa prije braka, aseksualci su osobe koje nisu iskusile seksualnu privlačnost ili imaju seksualni nagon, ali se on ne iskazuje kao želja za seksom s drugom osobom.

Aseksualnost nije ništa nova, no do sada to nije bila javna tema, ali kao što su to činili ili čine homoseksualci, i aseksualci sada žele 'izaći iz ormara'. Web-stranice AVEN-a ponosno ističu svoj zaštitni znak (ljubičasti trokut ispunjen bijelom bojom koja na dnu postepeno prelazi u crnu) i zastavu ponosa crno-sivo-bijelo-ljubičastih boja, a pripadanje takvoj grupi, kao i kod gay populacije, kaže seksolog iz Hamburga Gunter Schmidt, ima prilično narcisoidnog zadovoljstva. Izdaju dvomjesečni magazin AVENues, prodavali su majice s natpisom 'Bez seksa, molim' i 'A-ponos', a o osnivaču, Amerikancu Davidu Jayu, proljetos je pisao i ugledni znanstveni časopis New Scientist. Nizozemska studentica glume Geraldin van Vilsteren nedavno je pokrenula forum Nelibidoizam, a na Yahoou se može naći forum naslovljen 'Raj za ljudske amebe', jer kao što vas je učila nastavnica biologije, amebe se razmnožavaju bespolnim putem.

Život bez seksa

Ako je vjerovati AVEN-ovoj anketi iz 2008. na koju se odazvalo 300 osoba s različitih kontinenata i zemalja, pa i iz Hrvatske, a najviše (47 posto) iz SAD, riječ je o pretežito ženama (71 posto), najviše ih je (51 posto) s fakultetskom diplomom, dok 16 posto imaju ili pripremaju magisterij ili doktorat, pa samo 2,8 posto nisu završili srednju školu. Čak ih je 53 posto izjavilo da nisu religiozni, a 25 posto ih se deklariralo kao kršćani, 31 posto se smatra heteroromantičarima, tj. onima koji gaje emocionalan odnos prema suprotnom spolu, a samo ih je 6,5 posto homoromantično, a ostali ili nisu sigurni, ili ih privlače oba spola, ili androgene osobe ili, njih 17 posto, ne privlači baš nitko. Zanimljivo je da je i jedna davna Playboyeva anketa iz 1982. pokazala da je dva posto čitatelja tog erotskog časopisa - aseksualno.

Kako netko 'običan' može dijeliti život s osobom poput aseksualne Kati Radloff? Imala je stalnog partnera, što je značilo da je s njim pjevala pod tušem, grlila ga i odlazila u krevet, ali joj nije padalo na pamet voditi ljubav. Ne, ne privlače je žene, a kada razmišlja o djeci, misli na umjetnu oplodnju. Mnoge žene njezine orijentacije partnerima toleriraju izlete sa strane, ali ne i Radloffova, jer je ljubomorna. Do sada je promijenila četiri partnera s kojima je u prosjeku živjela tri godine, no tvrdi da neseksanje nije bio razlog razlaza. Neki drugi s kojima je pokušala, rekli su joj da veza bez seksa ne dolazi u obzir ili da potraži stručnu pomoć, a jedan je izjavio da za njega 'nema problema dok ima dvije zdrave ruke'. Sada se nada naći pravoga.

'Seks je klasičan način iskazivanja ljubavi, privrženosti, pripadnosti i intimnosti. Ili bi trebao biti. Od djetinjstva su nas tako učili. Ali meni i mojoj partnerici nitko ne zna reći kako izraziti ljubav, intimnost i strast bez seksa. Zato se prvo moramo osloboditi današnjih seksualnih normi i sami pronaći odgovor na pitanje što jednu vezu čini doista vezom', kaže osnivač AVEN-a David Jay.

Možda bi naše stare dalmatinske otočanke mogle dati odgovor. Ali one su već davno poumirale.