Dan prije Valentinova gostovala sam na okruglom stolu na temu 'Što je normalno, a što patologija u seksualnosti?'. Prvo sam pomislila - pa zar smo opet na početku razgovora o seksualnosti, ali onda sam se podsjetila da je to srž kojoj se trebamo stalno vraćati. Nenormalno se često definira kao ono što je rijetko, mimo uzusa društvenih normi i moralnih vrijednosti, nešto što je bolest ili poremećaj ili nešto zbog čega jako patimo. Za sve vezano za seks imamo vrlo osjetljiv alarm za nenormalno koji se često pali i kada ne treba, i to ponajviše zato što živimo u društvu uskih moralnih načela kada je on u pitanju. Ljudi se općenito, razmišljajući o normalnom u seksu, fokusiraju na ono što radimo s tijelima, osobito genitalijama, tj. kako se ponašamo prilikom i oko seksa.

Nema dana, kada radim s parovima, da (ne)normalnost nije tema: Evo, recite mu je l' normalno da gleda pornografiju, i to takvu?; Ali da baš nikad neće seks, je l' to normalno?; Možda vama je, ali meni nije normalno da za vrijeme penetracije koristim i vibrator.; Pa normalno je da želim seks najmanje jednom dnevno, zar ne?; Je l' normalno da uvijek ja iniciram seks?; Ma nema šanse da je normalno da heteroseksualni muškarac uživa u analnoj penetraciji!; Pa normalno je da žena moje dobi više nije zagrijana za seks, je l' tako?, i tako unedogled. Većina ljudi istinski ne želi biti seksualno nenormalna. Bojimo se i preispitujemo da ono što imamo ili žudimo to ne bude. Razumijevanje normalnosti pomaže nam da znamo gdje su granice ispred kojih smo sigurni, pod kontrolom i u sferi moralnog. Toliko nam je ideja o normalnosti važna da baš zato pokušavamo imati seks koji smatramo normalnim iako nam nije zanimljiv ili uzbudljiv. Zbog straha od nenormalnog ne istražujemo i ne propitujemo, držimo se onog donekle 'uhodanog normalnog'. Prije ili kasnije takvo samocenzuriranje stvori problem tajnovitosti, tjeskobe, samokritičnosti i dosade.

Nije zapravo čak ni važno ono što smatramo normalnim ili nenormalnim u seksu, ali ako smo zabrinuti zbog toga, ta će briga oblikovati naše seksualno ponašanje, fantazije ili ono što dijelimo s partnerima te na taj način sigurno potkopati naš seksualni užitak i zadovoljstvo. Ideja normalnosti u seksu toliko je pogrešna da smeta na putu da on postane i ostane razigran, šarolik i slobodan. Ali čini se da smo trudeći se imati što normalniji seks u tome i uspjeli. I sada da vam kažem što je to vrlo uobičajeno i tipično u seksu?

Normalno je da je komunikacija o seksu loša, da postoji niz nespretnosti i usmjerenosti na samog/samu sebe, da nema smijeha, da su jedno ili oboje u partnerstvu opsesivno zabrinuti zbog izvedbe, da nisu sigurni što ovaj drugi u seksu želi ili voli, da se tolerira ono što se ne voli raditi u nadi da će ubrzo stati, da se masturbacija čuva kao tajna, da postoje problemi oko korištenja zaštite bez srama, da su za seksualnu želju potrebni savršeni uvjeti, da je seks nešto fizički bolno, da muškarci vjeruju da problem partnerice da svrši govori nešto o njima, da žene vjeruju da je problem s erekcijom partnera odraz njihove nepoželjnosti.

Bez obzira na dob, seksualnu orijentaciju ili rod, ljudi su u seksu uobičajeno samosvjesni i samokritični o svom tijelu, ne osjećaju bliskost kao što bi htjeli i, što je najgore, ne vjeruju da će se dobro provesti. Razmislite još jednom - želite li taj tipični i normalni seks? Moj cilj kao seksualne terapeutkinje nije da vam pokažem da ono što mislite ili radite u seksu jest ili nije normalno, nego da vas uvjerim da nema puno smisla razmišljati u tim kategorijama.