Oxus, mitska rijeka u Srednjoj Aziji od pamtivijeka je bila poznata kao granica dvaju svjetova. Onog južnog i zapadnog, europskog i perzijskog i onih malo poznatih, mitskih, divljih svjetova sjevera odakle su dolazili osvajači. Oxus, kraj poznatog svijeta Aleksandar Veliki prešao je vjerojatno kao prvi Europljanin, da bi nastavio osvajanje srca Azije.

Oxus danas nosi ime Amu Darja i riječ je o najpoznatijoj i jednoj od najdužih rijeka Centralne Azije, koja od Pamira teče do Aralskog jezera i čini sjevernu granicu Afganistana, prema Tadžikistanu, Uzbekistanu i Turkmenistanu. Stoga je Nikolini i meni trebalo preći rijeku kako bismo napustili Afganistan i stigli na finalnu destinaciju potrage za Aleksandrom – Uzbekistan. Za razliku od Aleksandra, ako ne računamo probleme s vizama koje on nije imao, rijeku smo prešli znatno lakše; nije bilo potrebno graditi splavove za desetke tisuća vojnika i konja, trebalo je samo prijeći most iz Afganistana u Uzbekistan, isti most, ali u suprotnom pravcu od onoga kojim su prošli Rusi 1979. kada su okupirali Afganistan.

Prelazak ove rijeke više je put kroz vrijeme nego kroz prostor: toga smo jutra još u afganistanskom Mazar-i-Šarifu pogledavali da se odnekud ne pojave talibani ili ne eksplodira neko auto-bomba, da bismo iste večeri u Bukhari ispijali pivo među brojnim stranim turistima na terasi nekog restorana u kojem je čak svirao mali orkestar s prigodnim folk-pjesmama namijenjenima turistima. Bio je to prijelaz iz ratne zone u turistički Disneyland, iz vremena egzistencijalne životne ugroženosti u vrijeme razvijenog turizma i svih popratnih pojava koje on nosi.

Premda iz perspektive Afganistana Uzbekistan izgleda kao Amerika, daleko je ta zemlja od demokracije i mirna života. Kako već biva u zemljama ovoga dijela svijeta, koje su do 1990. bile dio Sovjetskog Saveza i učile se 'demokraciji' od najvećeg diktatora svih vremena Staljina, pad komunizma nije označio i pad diktature i rađanje demokracije. Islam Karimov, uzbekistanski 'najdraži vođa', bio je posljednji partijski sekretar u SSSR-u, da bi s promjenama preuzeo vlast i otad je ne pušta. Istina, priređuje on povremeno izbore, ali oni su zapravo izrugivanje demokraciji, a posljednjih mu se godina više kao sredstvo produljivanja svoga mandata unedogled sviđa referendum. Na kojem mu, naravno, narod podršku izrazi u postocima koji obično malo prelaze sto posto! Opoziciju je, za svaki slučaj, zabranio, a njegove genijalne izreke možete čitati posvuda, od zidova škola do muzeja.

Karimov, uz marljive članove svoje uže obitelji, uspješno vodi jednu od najkorumpiranijih zemalja svijeta kao obiteljsko gospodarstvo, vrlo uspješno za obitelj, ali ne osobito prosperitetno za narod. No, narod ipak mudro šuti, s obzirom na to da živi u policijskoj državi. Koja, naravno, sumnja u sve i svakoga, a posebno ne voli strance, putnike koji bi zemljom putovali izvan paket-aranžmana.

Kontrola je već na granici drastična i uključuje pregledavanje privatnih fotografija u mobitelu i računalu, brojna pitanja o kretanju, i prebrojavanje točnog iznosa novca koji unosite u zemlju, a koji onda, umanjen za iznos koji ste potrošili, morate i iznijeti iz Uzbekistana. Kontrola se nastavlja i u samoj zemlji: svakog dana stranac se treba prijaviti u policiju i marljivo skupljati te potvrde kako bi mu na kraju bio dopušten izlaz iz zemlje. Nitko pametan u takvoj zemlji, premda su u njoj neke od najvećih atrakcija Središnje Azije i Starog svijeta Bukhara ili Samarkand, ne bi želio predugo ostati pa smo potvrde skupljali zaista temeljito.

Uzbekistan djeluje kao flash-back u nekadašnji Sovjetski Savez, u vrijeme petoljetki. Uspjesi kolektivizacije i industrijalizacije vidljivi su po plakatima i reklamnim tekstovima u novinama koji veličaju uspješnog vođu i nove prebačaje plana, a berba pamuka, baš u vrijeme kad smo se našli u Uzbekistanu kolektivni je posao. Đaci, studenti, nezaposleni, ali i radnici iz brojnih tvornica prisilno su prebačeni na polja gdje su zaduženi za još jednu rekordnu žetvu!

Povijesni muzej naroda Uzbekistana u Taškentu posebno je ponosan na svoje socrealističke slike berbe pamuka, ali i kante motornog ulja izložene u vitrinama. No, posebno, počasno mjesto, uz izreke omiljenog Karimova ima vitrina s kreditnim karticama, kao najvažniji dokaz gospodarskog napretka. Činjenica da je kreditna kartica u Uzbekistanu neupotrebljiva, manje je bitna, važno je da svijet vidi uspjeh ove 'kreditne petoljetke'.