Na moju veliku radost, državna uprava Vatikana, pretpostavljam da je to njihova domena - ipak, riječ je o prozaičnoj potrebi tijela a ne duha, imala je u vidu takve nevolje posjetitelja pa je na vrhu bazilike Sv. Petra izgrađen WC. Prilična zapuštenost WC-a govorila je kolika je bliskost juga Italije i džepne države Vatikan. Kažem džepne države jer Vatikan je rijetka država koju se može obuhvatiti pogledom s njene najviše građevine – bazilike Sv. Petra. Veličina joj je manje od pola kvadratnog kilometra. Država je to s tek nekoliko stotina državljana, a čija se moć proteže preko triju oceana, Alpa, Himalaja i Anda na sve strane svijeta.

Državljanstvo Vatikana dijeli se kapaljkom, nemoguće ga je dobiti ako čovjek nije papa, kardinal, vatikanski diplomat ili švicarski stražar. A u Vatikanu se, takva je priroda njegovih stanovnika, ionako nitko ne rađa, barem službeno. No državljanstvo se lako i gubi pa tako švicarski pripadnici straže nakon završetka službe ostaju bez državljanstva.

Je li izgradnja WC-a na vrhu bazilike potaknuta brojem turista ili je nekog kardinala stisnulo nakon penjanja pa je izgrađen WC, nije poznato. No, kako bilo, riječ je o prilično pragmatičnom potezu, kad bi još WC bio dotjeran onim marom s kojim su graditelji podigli raskošnu crkvu na jednom od rimskih brežuljaka. Kad se putnik popne na ravni krov bazilike, može vidjeti i detalje na kipovima svetaca koji krase čelo zdanja. Naprimjer gromobrane i cinčane trake za uzemljenje na poleđini svake skulpture. Fizičari koji više vjeruju znanstveno dokazivim činjenicama negoli duhovnoj snazi svetaca, na taj prizor vjerojatno bi se zlobno nasmijali. Uzemljenje je ipak najbolji lijek kad je riječ o nebeskim gromovima i munjama. Nakon predaha na krovu, preostaje još penjanje na vrh kupole.

Kupola je izgrađena u dva sloja. Jedan je onaj vanjski koji se vidi s Trga sv. Petra, a drugi, unutrašnji, bogato oslikan, vidljiv je kad se uđe u baziliku. Između je uzak prostor, posjetitelj širih ramena jedva će se ugurati u njega, i spiralne stepenice kojima se dolazi na sam vrh kupole. Netko bi rekao da je riječ o prolazu koji prvenstveno omogućava popravke na kupoli. Možda je tako, no činjenica je da pri vrhu kupole postoji mala, kružna galerija s koje se kao na dlanu vidi unutrašnjost crkve i ljudi u njoj, a da se ta galerija odozdo uopće ne vidi. Kružna galerija prostor je s koga se odlično moglo kontrolirati što se zbiva u podnožju, tko što radi, tko s kime šapuće i slično.

Svaki posjetitelj može sam za sebe protumačiti postojanje te neobične galerije u kupoli. Kako je kupola obla, penjanje je prilično naporno jer se posjetitelj penje nagnut udesno, a što se više približava vrhu, to su krugovi sve manji, prolaz sve uži, dok napokon ne izbija ne vrh. S vrha kupole, na visini od 130 metara, s uskog kružnog 'balkona' pruža se pogled na minijaturnu državu. Naravno, pogled je bio daleko impresivniji, barem kardinalima i papama, kad se država Vatikan rasprostirala uzduž i poprijeko Apeninskog poluotoka. Sad, kad je veličine omanje gradske četvrti, posjetitelj može uživati tek u pogledu na zaobljeni Trg sv. Petra. Njegovim središtem dominira granitni obelisk iz Egipta koji je postavljen po naredbi rimskog cara Kaligule, a na sadašnje mjesto dao ga je postaviti papa Sikstus VI. Paganskom obelisku iz faraonskog Egipta na vrh je stavljen križ, kako bi se ideološki prilagodio novom okruženju. Gledano s vrha kupole, na suprotnoj strani Trga ostatak je vatikanske države gdje dominira raskošna, pa recimo, zgrada vlade. Desno od nje je umjetna pećina s fontanom koja neodoljivo podsjeća na sličnu instalaciju u Playboy mansionu u kojoj je Hugh Hefner priređivao razuzdane partije sa svojim zečicama. Na prilazima centralnoj zgradi vlada mir i tišina.

Vatikanska državna administracija očito je pošteđena demonstracija poput onih koje priređuju radnici koji su u tranzicijskim državama u privatizacijskim zavrzlamama ostali s gaćama na štapu. Uostalom, većina poslova vatikanske države obavlja se izvan njenih granica. Gledano čisto organizacijski, Vatikan je danas posljednja europska država s apsolutističkim teokratskim vladarom. Uz Papu, ostale strukture vlasti su Pontifikalna komisija za Vatikan - tijelo koje sastavljeno od kardinala koje imenuje Papa na pet godina, što je svojevrsni parlament izabran od strane vladara tj. Pape. Izvršnu vlast tog tijela ima predsjednik te komisije koji je ekvivalent predsjedniku vlade u sekularnim državama. Tu je i svojevrsno 'ministarstvo vanjskih poslova', odnosno državni sekretarijat Svete stolice. Naravno, kao i sve ostale države, i Vatikan ima tajnu službu o kojoj se malo zna, kao i običnu policiju koja se brine za red i poredak na prostoru države. Naravno, najviše posla policija ima oko rješavanja problema koje, privučeni brojnim turistima, stvaraju sitni kriminalci.

Veći dio Vatikana zatvoren je za turiste, no ono što je najprivlačnije - Bazilika, Trg. sv. Petra i Vatikanski muzej - otvoreno je za javnost. Kako država Vatikan nema nikakve značajne ekonomije, osim turizma i izdavanja poštanskih maraka, mjereći samo to, trebala bi biti siromašna. No takav zaključak nikome ne pada na pamet. Bogatstvo Vatikana neizmjerno je. O tom bogatstvu najbolje svjedoči raskošna unutrašnjost bazilike Sv. Petra koja je prepuna dragocjenosti. Kako onih umjetničkih poput Michelangelove 'Piete' pa sve do onih čija vrijednost je vidljiva po količini zlata. Putnik može Vatikan posjetiti kao državu, ali i kao vjersku instituciju. Čini mi se da bi u ovom drugom slučaju, za utjehu duše, bila dostatna i kakva mala kapelica uz prašnjavi seoski put. Mramor i zlato ne liječe dušu.