Svaki korak pješačenja vrijedan je napora. Posjetitelj na taj način polako ulazi u neobičan svijet koji čine manastiri na stijenama i monahinje i monasi koji žive u njima. Na putu uzbrdo vrijeme teče polako. Mnogo polaganije nego kada se vozimo u automobilu. Koračajući, stižemo razmišljati ne samo o prirodi i prizorima oko nas, već i o sebi samima. O gradskoj gužvi koju smo ostavili iza sebe, nervozi, svakodnevnoj žurbi, jurnjavi na posao, gužvama u trgovačkim centrima, zvonjavi mobilnih telefona. Listopadsko sunce ugodno grije. Tišina koja svuda vlada ugodna je i djeluje poput spa terapije. Listopad ili travanj idealni su za posjetu Meteorima.

Toplo je, imate dojam da se čuje strujanje ugodnog planinskog zraka. Nema neugodne ljetne sparine, prašina se ne mota oko stopala. Plastična boca s vodom ne žulja leđa. Kada posjetitelj na kraju dođe na vrh, 'alpinistički' trud odmah se pokaže kao vrijedan poduhvat.

S vrha se pruža nezaboravan pogled koji u mnogočemu podsjeća na maštovita platna slikara nadrealista. Šest manastira na stjenovitim vrhovima predstavlja prizor kakav se nigdje drugdje na svijetu ne može vidjeti. Pogled puca u daljinu. U podnožju se vidi maleni grad, poput kockica položenih u dolinu. Naravno da osnivači manastira, negdje u 14. stoljeću, nisu odabrali to mjesto zbog lijepih pejzaža i čistog zraka. Nepristupačan prostor visokih stijena odabran je prvenstveno zbog zaštite. A tadašnja vremena, kada su manastiri građeni, obilovala su katastrofama, nasiljem i svim onim čega u izobilju uvijek ima kada se jedno veliko carstvo raspada, a na njegovom mjestu nastaje novo.

Bizantskom Carstvu i svoj njegovoj raskoši pisalo se posljednje povijesno poglavlje. Otomansko Carstvo, koje je nastajalo, proširilo se grčkim poluotokom, a stjenoviti vrhovi Meteora i njihovi manastiri ostali su usamljeni duhovni otoci u otomanskom moru. Gledajući manastire na stijenama, posjetitelj ne može a da se ne zapita kako bi se gradili danas. Koliko bi to trajalo i koštalo s modernom tehnikom i alatima? Ali srednjovjekovni ljudi bili su stvorenja hrapavih duša i tvrdih ruku. Sposobna, u svojim vjerovanjima, na poduhvate nezamislive današnjem čovjeku koji živi s više materijalnih, a manje duhovnih vrijednosti.

U vrijeme otomanske vladavine grčkim prostorima, na vrhovima Meteora bilo je dvadesetak manastira. Danas ih je ostalo šest, od kojih je jedan ženski. Ni monaha ni monahinja nema puno. U svakom manastiru tek je deset monaha, koliko je monahinja, ne znam, ali jedna koju sam vidio, lijepog je lica. Na stjenovitim vrhovima Meteora danas je više turista nego Božjih ljudi. Zato ne čudi što će, ušavši u manastir Svetog Trojstva, namjernik odmah vidjeti prostoriju sa suvenirima. I monasi se prilagođavaju modernim vremenima.

Htio - ne htio, čovjek ostaje zapanjen visinom stijena na kojima su izgrađeni manastiri. Dopremanje hrane uz pomoć košara i užadi izgleda nevjerojatno, ali ta 'primitivna' tehnologija stoljećima je održavala život u manastirima Meteora. Bio čovjek vjernik ili ne, Meteori su duhovno iskustvo. Okruženi tišinom, i nehotice se nađemo u mislima o stoljećima koja su prošla, o nesvakidašnjem obliku i veličini stijena, o postojanosti manastirskih zidova i čovjekove upornosti da opstane, zajedno sa svojim vjerovanjima, bez obzira na nevolje koje ga okružuju.

Tko se želi u planinskoj tišini na Meteorama posvetiti religioznom razmišljanju, u punoj sezoni neće imati previše prilike za to. Meteore pripadaju najzanimljivijim turističkim odredištima, jedinstvenom spoju veličanstvene prirode i upornom ljudskom radu i ne treba se čuditi gužvama u punoj sezoni. Od listopada, kad su Europljani i Amerikanci ponovno na svojim radnim mjestima, a posla se prihvate i Japanci koji su tokom ljeta obilazili europska odredišta, očaravajući mir i tišina ponovno vladaju Meteorima. Sjesti na kamen i promatrati zalazak sunca, uz okolne manastire na vrhovima stijena, dok mlada monahinja uređuje vrt, doživljaj je koji se pamti. Kao što se pamti i pogled na večernju panoramu New Yorka s Bruklinskog mosta. Svijet je tako lijep, tako raznolik.