Za razliku od Sultanahmeta, turističkog dijela Istanbula koji se polako ali sigurno pretvara u islamski Disneyland za turiste, Beyoglu je kvart u kojem živi onaj pravi, suvremeni Istanbul. U jednom od brojnih kafića sjedimo s mladom turskom glumicom Ozge koju sam upoznao na nekom od dalekih kazališnih putovanja, a koja je prošle zime bila u prvim redovima velikih prosvjeda na trgu Taksim.

Za turskog premijera Erdogana ta su okupljanja desetina tisuća ljudi koji su tražili demokratske promjene i sekularizaciju zemlje bila zavjera diktirana iz inozemstva. Za Ozge i brojne Turke prosvjedi su pokazali da postoji jedinstvo oko toga kamo bi suvremena Turska trebala ići - prema Europi, ne natrag u prošlost. Prosvjedi su ujedinili i lijeve i desne, mlade i stare, sve one koji Turskoj žele bolje sutra. Umorni su od onoga što zovu diktaturom premijera koji stvari voli imati pod kontrolom i posvuda paranoično vidi zavjere koje će, tvrdi on, pobijediti uz pomoć Boga.

Turska je posljednjih decenija napravila krupne korake naprijed; nije to više ona zemlja latentne anarhije i azijskog siromaštva, glavni izvoznik gastarbajtera u Europu. Danas je to najbrže rastuća europska ekonomija razapeta između tradicionalnih i 'globalnih' vrijednosti koje se sve češće sukobljavaju. Priča koja je uzbudila svijet slikama policijske i vojne represije nad mirnim prosvjednicima na Taksimu nije još završila, samo se primirila. Hoćemo modernu, suvremenu, demokratsku Tursku, govori Ozge, i nemamo namjeru odustati od nje.

Nakon dva tjedna zadržavanja na zapadu Turske vrijeme je da se krene dalje na istok, za Aleksandrom. Ni ovaj put ne propuštam čudesnu Kapadokiju, a Goreme, glavni turistički centar, raste iz godine u godinu, niču novi hoteli i sve je više turista. Ovdje su 'problemi' sasvim drugačiji nego u Istanbulu, a budućnost, zahvaljujući turizmu, izgleda vedra pa Kubi, mladić koji nije uhvatio ni tridesetu, a već vodi uspješan obiteljski hotel, brine slatke brige o kojima razgovaramo uz lokalni specijalitet, janjetinu iz glinene peći. Uz koju, naravno, odlično ide lokalno crno vino.

Kako je u mom društvu osim Nikoline i Japanka Maki koja nam se pridružila na nekoliko dana rasprava kreće u pravcu muško-ženskih odnosa. Kubi, navikao na strankinje u njegovom hotelu, shvatio je neke 'dobrobiti' Zapada pa je odlučio ne oženiti Turkinju - previše su tradicionalne i konzervativne za njegov ukus. On je 'moderan', on bi nešto 'zapadno'!

Kad su mu moje dvije suputnice otkrile da žene na tom Zapadu i nisu baš lude za tim da budu u kući, spremaju i kuhaju, što se očekuje od tradicionalnih Turkinja, malo se pokolebao - o tom dijelu bračnog suživota nije stigao razmišljati. Otkrivamo mu čarobnu formulu: neka oženi dvije, jednu tradicionalnu, za kućne poslove, a drugu modernu, za 'ono drugo'. Nisam siguran da je prijedlog shvatio kao šalu - morat ću provjeriti sljedeći put.

Odustajem od posjeta nekadašnjem Issu, mjestu druge velike azijske bitke u sjeveroistočnom dijelu Mediterana, u blizini turske granice sa Sirijom - ne treba mi još jedna zagađena rijeka bez ikakvih tragova bitke. Na tom je mjestu Aleksandar drugi put pobijedio Darijevu vojsku, a sam Darije - veliki perzijski car - sasvim je nejunački pobjegao s mjesta bitke, ostavljajući Aleksandru cijelu svoju obitelj i otvoren put u srce Perzije.

Idemo na sjever Iraka, u zametak onoga što će jednom biti kurdistanska država, a zasad je samo neovisna regija Kurdistan. Nakon sve muke s vizama za zemlje centralne Azije ulazak u Kurdistan, barem s te birokratske strane, ne bi trebao biti problem; vize se lako dobivaju na samoj granici, tvrde putnici, a zemlje EU-a ih ni ne trebaju, pa se i ja jednom radujem ulasku Hrvatske u navodno veliko bratstvo europskih naroda.

Kako se bližimo iračkoj granici, tako se mijenja etnička i svaka druga slika Turske. Prevladavaju Kurdi, Erdoganova noćna mora, narod bez svoje države, raštrkan kroz Irak, Tursku i Iran. Nestaje ona moderna, zapadna Turska i zalazimo sve dublje u Aziju. Kurdi u autobusu kojim se iz Diyarbakira vozimo prema Erbilu, njihovoj neformalnoj prijestolnici, oduševljeni su činjenicom da ih posjećuju stranci, a njihovo je gostoprimstvo tradicionalno. Kurdistan - uzbudljivo zvuči!

U sljedećem nastavku: Kako Hrvatska ipak nije ušla u EU.