Baš negdje u vrijeme kad na splitskom Peristilu odjekuju fanfare u čast zatvaranja Splitskog ljeta, stojim pod najvećim spomenikom Aleksandru Velikom na svijetu, u Skopju. S fanfarama mi započinje godišnji odmor, a na riječ 'odmor' treba se naviknuti nakon pet godina samostalnog 'umjetnikovanja'. Nije bog zna koliko vremena za putovanje u potragu za Aleksandrom Velikim, od Splita pa do Samarkanda u Uzbekistanu, ali ma koliko volio višemjesečna putovanja, ovoga puta nemam izbora.

Skopje možda djeluje kao čudan izbor za prvu postaju ovoga puta, ali činim to iz 'dišpeta' Grcima, koji su alergični i na samo ime zemlje kojoj je Skopje glavni grad. Aleksandar i Makedonija njihova su ekskluzivna baština, tvrde. Ne sjećaju se više da su Aleksandrove pretke, pa i njega samog, nazivali barbarima i ne-Grcima. To su zaboravili kad je postao dobro poznat i zavladao (i) njihovom zemljom. Onda je najednom postao najveći Grk!

U inat, Makedonci su im izgradili najveći spomenik Aleksandru i baš sve nazvali njegovim imenom, počevši od države. Sletio sam u zračnu luku Aleksandra Makedonskog i onda autocestom Aleksandra Makedonskog išao do Skoplja. Hoteli, restorani, specijaliteti u njima, kokteli, ambulante, vrtići, škole – sve nosi njegovo ime.

Nije spomenik Aleksandru jedino monumentalno zdanje u glavnom gradu. Makedonsku vlast očito ne smeta što im 'podanici' ne žive dobro i što bi većina njih umjesto megalomanskih spomenika kojima je okićeno Skoplje radije birala malo bolji život. Ali odlučni da dokažu svoje porijeklo izravno od ameba, političari ne odustaju. I onda kažu da je Aleksandar bio megaloman? Pa bio je malo dijete za one koji sjede u makedonskoj vladi.

Nisu stali samo na spomeniku Aleksandru, središte grada posuto je golemim brončanim kipovima: Justinijan, Ćiril i Metod, Goce Delčev... Tko god vam padne na pamet, tu je, bronce na tone, a naravno da nisu zaboravili ni - Tošu Proeskog.

Važno je pokazati da su današnji Makedonci tu bili puno prije nego nekakvi, recimo, Hrvati, koji počinju tek 'od stoljeća sedmog'. Spomenik Aleksandru, 24 metra visok, koštao je blizu deset milijuna eura, ali neće zadugo biti najveći, a ni nasjkuplji, u centru Skopja; uskoro će njegov otac Filip Drugi dobiti još veći monument! Pa nek puknu njihovi susjedi, Bugari, Grci, Albanci, Srbi... I neka 'pukne' i domaća ekonomija ako treba!

Zašto putujem za Aleksandrom? Nekako mi se, nakon Puta svile i potrage za Odisejem, učinilo kao logičan kraj jedne putopisne trilogije. Jednog od najvećih svjetskih osvajača, koji je došao do srca Azije kad se o veličini toga kontinenta nije znalo ništa, nisam mogao mimoići. Slabo zbrajam kilometre, zemlje i ljude, brojevi me ne zanimaju, ali od Splita do Samarkanda, a preko Makedonije, Grčke, Turske, Egipta, Iraka, Irana, Turkmenistana i Uzbekistana dug je put. Puno kilometara lokalnim prijevozom i druženja s lokalnim ljudima i to u mojoj omiljenoj destinaciji – Aziji. Kao putnik, takvom izazovu ne mogu odoljeti.

Prvi veliki svjetski globalizator, puno prije nego što je ta riječ i izmišljena, Aleksandar je bio puno više od pukog osvajača. Jest, volio je pobjeđivati, vidio je sebe kao Boga na zemlji, a još za života postao je ogroman spomenik ljudskom uspjehu (možda baš onakav kakav danas dominira Skopljem), ali ga je iznad svega zanimalo što se krije iza sljedećeg brijega. Imao je radoznalost putnika i to je ono, vjerojatno jedino, što dijelim s njim. Krenuo je na svoj put sa sviješću da se nikad neće vratiti, izabrao je putovanje (osvajanje) kao način života, do samog kraja.

Mali Aleksandar s tatom Filipom i mamom Olimpijadom

Uvijek mi se sviđala ta ideja. Znam, slažem se, njegovo i moje putovanje teško je usporediti. On je poveo na put malo veće društvo od mene, nekoliko desetaka tisuća vojnika, nije imao problema s godišnjim odmorom (slobodno vrijeme računao je u desetljećima) i bio je slavan već kad je krenuo. A imao je i malo više novca od mene, ne računajući usputne pljačke kojima je popravljao vlastiti budžet. Ali opet, volim se prepoznati u njegovoj sklonosti ka odlasku u nepoznato i neizvjesno.

Aleksandar je pomaknuo granice poznatoga svijeta tisuće kilometara u dubinu Azije, usvajao je lokalne kulture kao svoje (žene isto tako) i spojio dva dotad nespojiva svijeta, Istok i Zapad.

O svemu tome razmišljam svoje prve noći u skopskom hostelu. Ne zato što sam previše uzbuđen, nego zato što mi buhe ne daju spavati. Tek da se podsjetim onih manje privlačnih 'draži' egzotičnog, izvaneuropskog putovanja iz perspektive nekoga tko nema previše novca.
Nastavljam ujutro. Sa 47 ugriza na sebi. Aleksandar je cijeli trinaestogodišnji put prošao s manje rana...

(Sljedeće subote: Meditacija o globalizmu na ruševinama Aleksandrove nekadašnje prijestolnice i 'ruševinama' današnje Grčke)