Kad je davne 1951. godine Achille Maramotti pokrenuo brend Max Mara, ideja mu nije bila u prvi plan gurati neko veliko dizajnersko ime, a toga se talijanska modna kuća drži i nakon 70 godina. U priču se savršeno uklopio dizajner Ian Griffiths, Britanac i bivši panker koji je u svijetu mode završio bježeći od vojske i rata te već gotovo 35 godina radni dan provodi tragajući za 'Max Mara ženom' u modnoj kući u kojoj je završio neobičnom igrom sudbine.

Biti 'Max Mara žena' gotovo je nevidljiva kvaliteta

'Max Mara žena', kaže Griffiths za Financial Review, važnije je od toga tko je on kao dizajner, što dijelom objašnjava zašto se o njemu ne zna baš puno. Ta je žena, kaže, važnija čak i od činjenice da modna kuća ove godine puni 70 godina postojanja, što prema njemu ne treba slaviti Max Mara, nego njeni kupci.

'Cijela priroda proizvoda, izgled i stil Max Mare diskretni su i podcijenjeni. Žena koja nosi odjeću treba govoriti sama za sebe, a ne da odjeća govori za nju', kaže Griffiths i objašnjava kako je biti 'Max Mara žena' gotovo nevidljiva kvaliteta koju može uočiti bilo gdje u svijetu.

Obično je, kaže, vidi u gradu, bez obzira ima li u tom trenutku na sebi nešto od modnog brenda za koji dizajnira.

'To je njen stav, njen stil, njena haljina. Ona je podcijenjena, ali još uvijek želi da se glave okreću za njom. Želim najbolje za ovu ženu. Ne radi se o fizičkom savršenstvu ili idealnoj fizičkoj ljepoti. Za mene ljepota proizlazi iz osjećaja da znate tko ste i nečije inteligencije da to pokaže. Max Marina odjeća dizajnirana je tako da to omogući', objašnjava Griffiths.

Bivši panker i klinac iz kluba stoji iza kultnog brenda

Ako ste se ikad pitali koje dizajnersko ime stoji iza brenda Max Mara, vjerojatno vam ni u najluđim idejama na pamet nije padao bivši panker i, kako se sam naziva, 'klinac iz kluba'. Studij arhitekture, priznaje Griffiths, napustio je jer je u Manchesteru bilo previše zabave. Živio je savršeno sretan od sitne naknade za nezaposlene, sam krojio svoju odjeću i besplatno ulazio u sve klubove. Vijest da premijerka Margaret Thatcher razmišlja o regrutaciji nezaposlenih za Falklandski rat ponukao ga je na razmišljanje kako je možda bolje poduzeti nešto po tom pitanju, pa je završio studij mode.

Srećom, legendarni dizajner Ossie Clark upravo je počeo podučavati modu kada je Griffiths stigao na sveučilište Manchester Poly. 'Naučio sam nevjerojatno mnogo. Natjerao me da razmišljam o odjeći u odnosu na ljude koji će je nositi', rekao je za The Guradian Griffiths.

Školovanje je nastavio na Royal Collegeu of Art u Londonu, radeći usput honorarno u dizajnerskoj trgovini Browns, na novom odjelu Alaïa, na kojem se susreo s dizajnerskom modom.

Gotovo odustao od posla zbog bizarnog spleta okolnosti

Svih 60 studenata na njegovu kolegiju predalo je projekt za Max Maru, a on je gotovo odustao zbog bizarnog spleta okolnosti.

'Živio sam u skvotu u Bloomsburyju i noć prije predaje još sam radio na projektu kad mi je u 2.30 noću otkazao flomaster. Pomislio sam - dobro, mogao bih odustati i otići u krevet. I baš tad moja cimerica Trish došla je iz kluba i posudila mi olovku', otkrio je Griffiths za Guardian.

Luigi Maramotti, sin osnivača brenda Achillea, zamolio ga je da dođe u Italiju na sastanak. Tada 25-godišnjem Griffithsu dao je ponudu za cijeli život, jer u toj modnoj kući to je praksa s gotovo svim radnicima. 'Sa svojim pomoćnikom, svojom desnom rukom, radim 28 godina i to je sasvim normalno za našu tvrtku', rekao je prije tri godine dizajner.

'Imam najkraći životopis na svijetu', smijući se kaže Griffiths za Financial Review. Nije se bojao preseliti u Italiju odmah nakon diplome jer je osjećao veliku sklonost tvrtki.

'Možda to zvuči čudno kad pogledate moju biografiju i moju punk prošlost, buntovničku povijest. Vjerojatno razmišljate o tome zašto je ovaj dječak bio spreman ubaciti se u tvrtku čije se vrijednosti čine tako radikalno drugačijima od njegovih. Činjenica je da Max Maru nikad nisam gledao kao dobavljača luksuza. O luksuzu sam razmišljao kao o proizvodima koji su skupi i nepotrebni. Max Mara je nužnost, to je oprema kojom se žene mogu oklopiti i zauzeti svoje mjesto u svijetu', kaže Griffiths.

Teško se oteti dojmu da kaput od 30-ak tisuća kuna možda nije maloprodajni artikl od životne važnosti, no Griffithsova poanta je u tome da se tihi radikalizam Max Mare lijepo ukrstio s njegovim vlastitim.

Italija i Engleska - savršen spoj za modni uspjeh

Dane u toj fazi života Griffiths je provodio iščekujući noć, slušajući s prijateljima Ultravox i Davida Bowieja, odijevajući se u ono što bi našao u trgovinama rabljenom robom i općenito se držeći podalje od mainstream kulture. Bio je to, kaže, pravi poligon za Max Maru.

'Imam to nešto vizionarsko i inovativno u sebi, a mislim da je to razlog zašto mnogi talijanski brendovi imaju sklonost zapošljavati britanske dizajnere. Imamo neku vrstu stvaralačke originalnosti. Talijanski dizajn temelji se na kodovima, poput prešutno dogovorene uniforme. A mi Britanci često imamo svjež, drugačiji način gledanja na svijet. Kad spojite te stvari, događa se čarolija: klasicizam susreće radikalizam', objašnjava Griffiths i dodaje da je ta vizionarska crta u brendu prisutna još od samih početaka.

'Seže to još od majke našeg osnivača. Sve se vrtjelo oko toga kako žene mogu izvući najviše za sebe i svoju obitelj iz onoga što im je dostupno. Nije imala političku platformu, ali nije se bunila. Iskoristila je sve što je imala', kaže Griffiths, aludirajući na Giuliju Maramotti, majku osnivača Max Mare Achillea, koja je vodila školu šivanja kako bi potaknula mlade žene da zarađuju novac.

'Max Mara žena' nikad ne ide na demonstracije, kaže Griffiths, opisujući je više kao ženstvenu feministicu. I sam priznaje da malo čudno zvuči to da muškarac na poziciji autoriteta unutar tvrtke govori o osnaživanju žena, ali kaže da, iako je biološki muškarac, to ne znači da ne može biti i feminist.

Griffiths je pokazao to nebrojeno puta, a jedan od očitijih primjera toga kolekcija je iz 2015., koju je stvorio oko ideje u kojoj je ponovno promislio Marilyn Monroe, ovoga puta ne kao seks-simbol, nego kao intelektualku, kao i kad je 2017. godine na modnu pistu u Milanu prvi poslao manekenku Halimu Aden u hidžabu.

Razgovarajući o planovima za angažman ove manekenke, predsjednik i vlasnik Max Mare Luigi Maramotti rekao mu je da je sve u redu, samo da se nada da neće time privući previše pažnje.

'Naravno da je to privuklo pažnju, ali gospodin Maramotti bio je oduševljen jer su reakcije bile potpuno pozitivne', kaže Griffiths.

Još jedan neočekivani tijek karijere bilo mu je podučavanje

Griffiths je 10 godina bio voditelj modne škole na Sveučilištu Kingston, a predavao je i na Royal Collegeu Of Art u Londonu, na kojem se i sam školovao.

'Doživio sam pravo zadovoljstvo surađujući sa studentima dizajna. Na neki način sam ponosan što ih učim o pravoj prirodi dizajna. Koliko god mašte bilo uključeno u ono što rade, i koliko prividno kreativno, pokušavam im usaditi to da ono što rade ne može biti samo odraz njih samih, to mora biti za stvarne osobe', kaže Griffiths, dodajući da to nije nimalo lako jer ne treba podcjenjivati prirodnu potrebu dizajnera da se izraze.

Njemu samom u tome je pomogao započeti studij arhitekture. 'Arhitektura započinje iz perspektive korisnika pa tako postoji stupanj objektivnosti koji u modnom dizajnu ne postoji baš uvijek', zaključuje Griffiths.