Srijeda je, malo prije podneva. Pri usponu nas pozdravlja Barica, brončana kumica koja već desetljeće, bez obzira na vremenske uvjete, dobrodošlicu želi svima koji se zapute na Dolac, najpoznatiju tržnicu u zemlji. Sunce je zapeklo. Srećom, kumice i kumeki sakrili su se ispod prepoznatljivih živopisnih šestinskih suncobrana, zaštitnog znaka svih zagrebačkih tržnica.

„Oprostite, je l´vam ovaj paradajz domaći“, pitamo, zaintrigirani, gospođu pod prvim suncobranom.

Jer postoje rajčice i - rajčice. Koliko ste se puta, recimo, vratili kući s vrećicom punom paradajza, sjeli za stol i narezali svoju sočnu rajčicu s očekivanjem da ćete zagristi u onaj prepoznatljiv okus djetinjstva, a u ustima vam je, u najboljem slučaju, ostao samo prazan okus? Vjerojatno baš zato i vi imate svoju kumicu na placu kojoj vjerujete.

„Domaće, domaće, kupite domaće“, čuju se deseci glasova prodavača koji se nadjačavaju ne bi li privukli pozornost što više radoznalih prolaznika koji su došli na plac po svoju vrećicu zdravlja. Ima svega, od sezonskih trešanja preko mladog krumpira do sočnih cherry rajčica, koje nam prve zapadaju za oko i to ne samo zbog relativno pristupačne cijene – mjerica 14 kuna. „Jesu li domaće“, pitamo prodavačicu. „Uvozne, iz Makedonije“, odgovara. Pitamo ju zna li nešto o uzgoju. „Ne bavim vam se ja time, ja samo ovdje prodajem“, kratko će jer shvaća da s nama neće imati sreće.

Probijamo se dalje. Rajčice za koje smo toliko zapeli još su rijetkost. Ima ih tek tu i tamo, što je i razumljivo jer im prava sezona još uvijek nije počela. Nekoliko koraka dalje nailazimo na prvi kartonski natpis koji reklamira domaće rajčice. „OPG?“ pitamo. „Moja vam je rajčica iz Donje Lomnice.“ Uzgajaju je, uvjerava me, sami, ali je jako sumnjičava zbog silnih pitanja kojima ju bombardiramo. „Biološki je uzgoj, kad vam velim“, ustraje. „Sve vam se to danas, dečec moj dragi, uzgaja u staklenicima. Ne treba to više ništa špricati.“ Gospođi nedostaje, doduše, međunarodno priznati EKO certifikat koji je danas jedina garancija za prave BIO proizvode pa svoje tvrdnje ne može dokazati. Ipak, riskiramo.

Prolazeći placom shvaćamo jednu važnu razliku. Ondje gdje ne piše domaće i paradajz jabučar cijene su drastično niže. Umjesto 15-16 kuna za kilu, rajčica se prodaje za pet kuna. Pitamo u čemu je stvar - uvoz, kažu.

Svi koji uzajaju domaće tvrde da uzgajaju organski, ali nitko nema EKO certifikat da to i potkrijepi. Pitamo našu iskrenu kumicu je li i njen paradajz organski. „Ma ljudi vam tu svašta pričaju. Kakav organski paradajz na placu! Pa je li zrak koji dišete organski, je li voda organska? Poglečte, ja vam nebum lagala. Mi gnojimo umjetnim gnojivom, ali samo zemlju. Na plodovima vam nema nikaj“, iskreno će. Ne postoje, dakle, samo rajčice i rajčice, postoje i kumice i kumice. Neke će vam prodavati maglu, a neke istinu o tome zašto su njihovi proizvodi još uvijek kvalitetniji od onih u dućanu, bez obzira bili oni iz biološkog ili nebiološkog uzgoja. Domaće je zdravije.

Lokalna proizvodnja jamči veću kvalitetu namirnica. Uvjeti proizvodnje su kontroliraniji, proizvodi se na zdraviji način, a put namirnice iz vrta do stola ujedno je mnogo brži. A upravo zbog te brzine vaše će, recimo, rajčice zadržati bolju kvalitetu čak i ako se prerađuju. Osim toga, kraća vožnja u pravilu znači i manje zagađenje okoliša.

Kad pak negdje pročitate da je nešto BIO, trebali biste obratiti pažnju na EKO certifikat. To je jedina potvrda da doista kupujete proizvode iz ekološkog uzgoja jer čitav proces proizvodnje podliježe strogoj kontroli. Poljoprivrednici koji uzgajaju na taj način ne oslanjaju se, ukratko, na kemijska sredstva, već prirodnim putem nastoje dobiti najbolje rezultate.

Vratimo se mi, ipak, rajčici. Jeste li znali da je ona u Europu stigla na brodovima legendarnih istraživača iz Južne Amerike tijekom razdoblja velikih otkrića? Azteci su je zvali xitomatl, što u prijevodu znači nešto punašno s pupkom, a Francuzi su je proglasili jabukom ljubavi.

Ne uživa ona bez razloga takav ugled. Puna je vitamina A, C, K, kao i vitamina B6. Zahvaljujući vitaminu A, pokazuju istraživanja, pomaže pri poboljšanju vida. A tu je i zgodan, znanstveno potkrijepljen podatak da povećana konzumacija rajčica, osobito onih iz biološkog uzgoja, može smanjiti rizik od raznih bolesti. Za optimalan učinak preporučuje se pojesti je uz žlicu maslinovog ulja. Ako pak imate problema s kožom, i tu će vam skromna poma pomoći. Zatvara pore, hladi lice, kožu čini otpornom na UV, a antioksidanti u rajčici pogoduju i masnoj koži jer smanjuju lučenje sebuma u području T-zone. Ljudi ogrezli o kozmetiku znat ćemo o čemu govorimo. A kad smo već kod toga, imamo mali usputni savjet. Želite li trenutačni efekt, uzmite pulpu iz rajčice i lagano je protrljajte po licu. Iznenadit ćete se rezultatom!

Osim toga, rajčica je, uz još svega šačicu drugih namirnica poput šparoge ili špinata, zdravija termički obrađena nego svježa. Oni koji znaju više reći će da će se dio vitamina tijekom termičke obrade izgubiti jer su oni najosjetljiviji na vrućinu u loncu, ali ne brinite se. Taj se gubitak isplati u slučaju rajčice. Likopen, snažni antioksidant kojim ona obiluje, lakše se apsorbira u tijelo nakon što se termički obradi.

Nakon uspješnog pohoda i vrećica punih sočnih domaćih rajčica vraćamo se s Dolca. Priključujemo se grupici raspričanih starogradskih dama. „Joj, znaš, sreda ti nije baš neki dan za na plac“, dobronamjerno će jedna gospođa drugoj. „Je, je. Roba danas i nije bila baš neka. Si vidla onaj paradajz na prvom štandu“, odvraća joj druga. „Pa to ni moguće da je to bilo domaće. Ja bum radije tih svojih pet kuna više dala za dobru robu. Vraga je baba snizila cenu zato kaj je podne, snizila ju je zato kaj joj paradajz ne valja“, dodaje.

U Podravci se s takvim problemima zasigurno ne susreću. Njihov najnoviji asortiman Bio rajčice temelji se isključivo na organskom uzgoju, o čemu svjedoči i prestižni EKO certifikat koji se nalazi na svim proizvodima iz ovog asortimana. Njihove rajčice prerađuju se unutar 24 sata od branja, a sve su dozrele na farmama osunčanima mediteranskim suncem.