Neki dan sam došla doma s jednog snimanja i skidala šminku doslovce sat vremena. Počela sam razmišljati kako posao ispred kamere stvori zapravo jednu osobu za koju možda ni sam nisi svjestan tko je. I zapitala sam se imam li zajedničkih karakteristika s osobom pod tom 'fasadom' ili smo skroz drugačije. I iskreno, nisam znala odgovor.

Iako nisam previše ljubitelj novih poznanstava, možda zato što sam nekada i preumorna od količine ljudi koje upoznam preko posla, zna mi se dogoditi da slučajno upoznam nekog i vidim da mi ta osoba pristupa kao da me već poznaje. Pritom se previše ne referiram na to misli li netko treći da sam lijepa ili ružna, pametna ili glupa, zanimljiva ili prazna, jer uistinu svaka osoba ima slobodu i pravo na svoje mišljenje, već samo razmišljam o karakteristikama koje mi je neki pojedinac dao ne poznavajući me uopće, odnosno upoznavajući me preko medija ili malih ekrana. I pritom shvatim da netko treći 'zna' više o meni nego što ja to sama znam.

I, naravno, shvatim da ja tu osobu, taj dio mene koju ljudi misle da poznaju, zapravo uopće ne poznajem. I krenem razmišljati želim li to ili bih ovako bez šminke krenula među ljude propagirati pravu sebe na stvaran način. Ali onda shvatim da je sve to gubljenje energije, jer ljepota života i svijeta je zapravo to što smo svi različiti i što nas svi vide različito. Jer zapravo koliko god se to na prvi tren činilo loše, možda je to zapravo odlično, da ti posao stvori jedno lice koje u onom trenutku kada skineš tu šminku i odjeneš se u neku široku trenirku nestaje i da je zapravo samim time moja privatnost potpuno sačuvana.

I, eto, dok sam 'dokumentirala' taj moment razmišljanja, kada sam skinula svu tu masku s lica, krenula sam prebirati po slikama i uspoređivati te dvije osobe i razmišljati u čijem se licu bolje osjećam. Puno sam se puta čudila kada bi mi neki ljudi došli reći da im bolje izgledam bez šminke, od moje mame pa čak i nekih fotografa, mislila bi da su ludi. A sada sam došla na njihovo.

I zapravo, iako volim svoj posao i brojna putovanja i snimanja, moram priznati da se danas uistinu zapravo najbolje osjećam kada nemam ništa na sebi i kada mi je lice potpuno čisto i slobodno. Mislim da mi jednostavno ta čistoća i sloboda simboliziraju nešto puno više i dublje.

Je li to došlo s većim samopouzdanjem ili prihvaćanjem same sebe, ne znam, možda sam samo željela da pravi dio mene postane ravnopravan ženi pod fasadom, jer je nekako puno više prisutna. Vlada većinu vremena. I sada, nekome mogu biti lijepa, nekome mogu biti potpuno bezveze, to zapravo nije ni važno, ljepota je uistinu u oku promatrača, jedino najvažnije je da bi svatko trebao što više njegovati i pokazivati ono svoje pravo lice, kakvo god ono jest, jer to smo zapravo pravi mi.