Uzbekistan je i kraj moje potrage za tragovima Aleksandra Velikog u današnjem svijetu, započete još u Skoplju. Istina, moje putovanje i dalje traje; dok vi ovo čitate ja sam u Egiptu, u Aleksandriji, ali u Taškentu završava prvi i najsloženiji dio puta. Prošao sam, u najvećem dijelu puta zajedno s Nikolinom, Makedoniju, Grčku, Tursku, Iran, Afganistan i Uzbekistan pokušavši odgovoriti na pitanje koliko je nasljeđe velikog vojskovođe i prvog kulturnog globalizatora još prisutno na tom prostoru.

No, treba se do povratka kući još nositi s uzbekistanskom gastronomijom, koja počiva na njegovu veličanstvu – plovu. Plov je zapravo riža, ali u uzbekistanskoj varijanti to znači masnu kašu u kojoj u ulju pliva poneki komad ovčetine. No, usuditi se kritizirati ovakvu hranu znači dodirnuti uzbečki ponos; njima je plov nacionalno jelo i prva stvar kojom se žele pohvaliti. On je i afrodizijak, barem tako tvrde Uzbeci značajno namigujući, koji čini čuda u krevetu. Plov se često pravi u velikim kazanima, a pravi mužjaci popit će ulje preostalo na dnu kazana koje će od njih napraviti supermena u krevetu, kažu.

Četvrtkom je plov posebno bogat (čitaj mastan), petak je neradni dan pa je četvrtkom obiteljska večera uvijek posebno raskošna. Ne štedi se na ulju, a znalci tvrde da je najviše uzbečke djece začeto upravo u četvrtak, nakon velike količine plova. U svakom slučaju, sa smiješkom će vam to potvrditi svaki Uzbek – Uzbekistanu ne treba viagra!

Fascinirani činjenicom da u zemlji u kojoj nema svinjetine hrana može biti toliko masna plov, nakon što smo ga probali – a nije bio četvrtak i nije bilo 'posebnih efekata' – izbjegavamo u širokom krugu.

Stoga putovanje završavam slično kako sam ga i započeo, u gastronomskom društvu Aleksandrova kebaba koji je specijalitet ovdje kao i u Turskoj. Da priča bude logično zaokružena, brine se ogromna konjanička statua Timura Velikog, Aleksandrova pandana s istoka. Od Aleksandrova kipa u Skoplju, do ovog u Taškentu prošao sam nekih petnaestak tisuća kilometara uglavnom kroz pustinju (bez Sienkiewiczeve prašume) i spojio dva osvajača. Prvi je krenuo sa Zapada da bi pokorio Istok, drugi, više od tisuću i pol godina kasnije s istoka je pokorio Zapad. Prvi je pronio grčku civilizaciju svijetom i kulturno 'oplodio' krajeve koji su imali svoju, drugačiju, ali ne manje značajnu kulturu, od Perzije do Indije, i time stvorio novu kulturu, konglomerat koji je usvojio najbolje od obaju svjetova. Drugi, Timur, iako ga smatraju pokroviteljem umjetnosti, više se bavio razaranjem; od mača njegovih hordi nastradalo je oko 17 milijuna ljudi.

Zato mi je Aleksandar bliži i zato sam pratio njegov prodor prema srcu Azije. Iz Uzbekistana, krajnjeg sjevera svog  pohoda, Aleksandar je nastavio napredovanje prema istoku i jugu u Indiju. No, zapeo je na njezinim granicama pa se Indom spustio do mora i započeo povratak prema Babilonu, ovaj put s ciljem osvajanja Saudijske Arabije. Da u 33. godini života u Babilonu nije umro (jedni kažu od alkohola, drugi od groznice, treći od trovanja) i da je poživio još koju deceniju, pitanje je gdje bi završio. Takva žeđ za putovanjem, upoznavanjem novih svjetova i osvajanjem odvela bi ga vjerojatno na drugi kraj poznatog svijeta čije je istočne granice već postavio.

Napravio je samo jednu grešku, na koju su ga savjetnici stalno upozoravali: nije ostavio punopravnog muškog nasljednika – možda tada još nije bio 'izumljen' plov – pa se golema imperija odmah nakon njegove smrti raspala u borbama njegovih generala za vlast.

Najveće kraljevstvo starog svijeta odavno je nestalo, ali je ostala uspomena na makedonskog osvajača koja živi i danas. Nalazio sam Aleksandra na ovom putu u legendama, kolektivnom sjećanju ljudi, u nazivima gradova, hrane, planina i tvrđava. Priče o njemu i danas znaju djeca u tom dijelu svijeta. I, konačno, ostao je živjeti u plavim očima ljudi koji i danas žive na ovom prostoru, a koji će svi spremno i s naglašenim ponosom tvrditi kako su nasljednici Velikog Aleksandra.
Sve to upravo skupljam u knjigu koja će do ljeta biti na knjižarskim policama kao još jedan mali podsjetnik na osvajača koji je bio puno više od toga.