Kupovina zrakoplovne karte za Kabul u agenciji u Heratu, bila je zabavna aktivnost, priča s trojicom mladih Afganistanaca zaposlenih u tom uredu djelovala je gotovo idilično. Trojica mladića koji imaju posao ne sreću se često u afganistanskoj svakodnevici, a zahvaljujući tradicionalnoj gostoljubivosti ovdašnjih ljudi razgovor je bio izuzetno ugodan, adrese brzo razmijenjene, a karta još brže kupljena.

No, ni sat vremena kasnije, čim sam se u hotelu spojio na internet i zavirio na Facebook, tamo je čekao Milad, jedan od zaposlenika.

- Gospodine Boko, možete li razgovarati, hitno je - osvanula je njegova poruka.
- Da?
- Vrlo je važno, životno važno...
- Dobro, mogu - potvrdio sam. Raduje me što je nekom fejs životno važan.
- Mogu li vam vjerovati?
- Vjerovati? Što?
- Moram vam reći nešto iznimno važno!
- Samo ti daj...
- Bojim se to bilo kome priznati... Nikad nikome nisam rekao!
Vidim da je Milad nepovjerljiv i da mi želi priznati nešto iznimno važno. Je li nekog ubio, želi li netko ubiti njega, o čemu se radi?
- Reci slobodno, Milade, ostat će među nama.
Uslijedi kratka šutnja, a onda vidim, piše Milad:
- JA NISAM RELIGIOZAN!
- ?
- Ne vjerujem u Boga - ponovi Milad.
- Dobro, ni ja - odgovorim. I?
- Ne mogu živjeti ovdje, ubit će me.
- Zato što nisi religiozan?
- Da - potvrdi Milad.
- Dobro, kako ti ja mogu pomoći?
- Pomozi mi da odem odavde. Imam novac!
- Kakav novac?
- Novac koji ću ti dati - kaže Milad.
- Milade, ne treba mi tvoj novac, nisam trgovac ljudima, a i ne znam kako ti mogu pomoći da napustiš Afganistan.
- Platit ću ti!
- Reci, kako ti zamišljaš da ti ja mogu pomoći, što trebam napraviti?
- Reci svojoj vladi o meni!
- Što da svojoj vladi kažem o tebi?
- Da nisam religiozan!
- Moja vlada ne može pomoći ni samoj sebi, kako misliš da će pomoći tebi?

- JA SAM ANARHIST!
- Odlično, to ću im prenijeti. Europske vlasti lude su za anarhistima, jedva čekaju da takve prime.
- To su demokracije, pomoći će nekom koga žele ubiti.
- Pa jel' te netko do sad pokušao ubiti?
- Nije, ali ubit će me, nisam religiozan.
- Ne znam kako bih ti pomogao...
- Dobro, Jasene, daj svoju ponudu!
- Ponudu?
- Da, koliko tražiš?
- Milade, bojim se da se nismo razumjeli.
- Ja sam anarhist.
- Rekao si već!
- Ali, imam novac! Spreman sam platiti koliko treba da izađem iz ove zemlje...
- Nisi jedini, ali ja nisam taj koji ti može pomoći.
- Koliko?
- MILADE!
- Dobro, možeš li mi onda pomoći i oženiti me u svojoj zemlji?
- Ja? Ne! Muški brakovi u mojoj zemlji nisu dopušteni!
- Ma ne ti, imaš li prijateljicu koja bi se udala za mene i sredila mi papire? Platio bih...
- Ne znam. Milade, ima svakakvih žena, ali, evo, obećajem ti, kad se vratim doma, objavit ću tvoju želju, možda se neka javi.

I, evo, objavljujem Miladov vapaj, potragu za ženom koja bi se za njega udala, riješila ga afganistanskog državljanstva i omogućila mu da napusti zemlju u kojoj više ne želi živjeti. On je tek jedan od milijuna Afganistanaca koji bi jako rado napustili svoju zemlju, spreman je za to skupo platiti i cijela mu ova priča sigurno nije nimalo smiješna. U Afganistanu, jednoj od najnesigurnijih zemalja svijeta, čini mi se ponekad, danas žive samo oni koji nisu imali gdje otići.