Dio 'krivnje' za to je bez sumnje je i na Eiffelovom tornju. Prošle godine posjetilo ga je 6,7 milijuna turista. A od 1889., kad je izgrađen, više od 200 milijuna ljudi promatralo je Pariz s njegovog vrha. Eiffelov toranj najposjećenija je, ljudskom rukom izgrađena, znamenitost na svijetu. Iako mi ovo nije bio prvi put da sam na vrhu Eiffelova tornja, pogled na Trocadero uvijek me očarava. Ispred tornja lijeno teče Seina, zatim dolazi Trocadero čija se arhitektura najbolje vidi iz ptičje perspektive, a zatim mreža bulevara, stotine i stotine ulica i beskrajne tisuće pariških krovova. Može li se za krovove reći da su 'pariški'? Itekako. Kad ih jednom posjetitelj vidi, pamti ih i prepoznaje zauvijek.

Kad se popnemo na vrh Eiffelova tornja, gledamo povijest Francuske, ali i Europe. Pogled i povijest idu od muzeja Invalides u kojem je sahranjen Napoleon, koji je vojnim pohodima rušio feudalizam širom Europe, do Montparnassa gdje se oko Sartrea okupljala buntovna mladež šezdesetih godina, do crkve Sacre Couer na vrhu Montmartrea, četvrti slavnih slikara iz 19. stoljeća i bludnica. Slikari su završili u muzejima, a bludnice su i danas tamo. Najznačajnija promjena u modernoj povijesti tkiva grada Pariza svakako je bila Svjetska izložba 1889. Za tu prigodu izgrađen je na Marsovom polju, nedaleko od rijeke Seine, željezni toranj prema projektu inženjera Gustava Eiffela. Od tada Pariz postaje prepoznatljiv po tornju.

Oduvijek je Pariz bio privlačan turistima. Nekada su to bili bogataši s europskih dvorova i kćeri američkih milijunaša. Pohodili su ga i manje bogati književnici i slikari. Njegovim bulevarima bauljale su generacije velikih američkih pisaca poput Henry Millera ili ruskog genija kratke priče Babelja. Neobuzdanih španjolskih slikara poput Pabla Picassa.

U naše vrijeme u Parizu nema umjetnika njihove veličine. Slikarstvo i književnost zamijenila je televizija. Umjesto njih Pariz pohode tisuće drugih turista. Cijene turističkih aranžmana, aviokarta i hotela postale su pristupačne i Pariz je postao grad u kojem se svakoga dana nalaze stotine tisuće turista.

Pogled na grad s Eiffelova tornja jednako je impresivan i u večernjim satima kad se vidi golemo more osvijetljenih avenija i ulica. Promatrati avenije i rijeke crvenih i bijelih automobilskih svjetala može se usporediti samo s promatranjem noćne slike New Yorka. Avenije s tisućama automobila s vrha Eiffelova tornja izgledaju poput arterija živog organizma kojima teče svjetlo bijele i crvene boje. Slika živog megalopolisa, grada koji pulsira 24 sata na dan.

Da je Pariz golem grad, vidljivo je i kad se ode do Opere gdje se nalaze velike robne kuće među kojima je jedna od najprestižnijih među prestižnim robnim kuća svijeta sa stoljetnom tradicijom. Riječ je o Galeries Lafayette osnovanoj 1893. Bulevar Hausman gdje se nalazi Galeries Lafayette u petak poslije podne gotovo je neprohodan. Gužva na bulevaru gusta je poput magle koja izgleda kao da se nikada neće odlijepiti od tla. Izbliza scena sliči na prizore nakon nogometnog derbija Reala i Barcelone kad 100.000 ljudi odjednom, kao da se srušila nevidljiva brana, krene prema izlazima. Široki pločnici bulevara Hausman naprosto nisu dovoljno široki. I turisti doprinose tome da posjetitelj osjeti kako je Parizvelegrad . Ako zastaneš ispred Galeries Lafayette, ili bolje rečeno ako uspije pronaći mjesto gdje ga rijeka ljudi neće odnijeti poput starih novina, i desetak minuta promatra vidjet će sve rase svijeta, čuti većinu poznatih jezika svijeta. To su prizori zbog kojih kažemo da je neki grad megalopolis.

Ogroman broj ljudi, stisnutih poput sardina, koji se silom prilike kreću priljubljeni jedni uz druge, sjajna su situacija za džepare. Upravo zbog toga je na takvim mjestima mnogo policajaca. Vidljivi su na mjestima gdje su gužve najveće. Osim uobičajenih policajaca, Francuska ima i posebne policijske postrojbe, vrhunski izvježbane, zovu se CRS koji su također prisutni na bulevarima. Riječ je o vidljivim policijskim snagama čija je uloga dvojaka. Džeparima i sličnima poslati poruku da se ostave ćorava posla, a stanovnicima i posjetiteljima Pariza pružiti vidljivu sigurnost u takvim ljudskim gužvama.

Na mjestima koji su simboli Pariza vidljiva sigurnost za posjetitelje na još je višem nivou. Tako uokolo Eiffelova tornja uz policiju mogu se vidjeti i pripadnici francuskih elitnih padobranskih jedinica koji patroliraju. Moderni turizam koji omogućuje milijunima ljudi da vide svijet ima i svoju cijenu. S vrhunskim mjerama sigurnosti Pariz je i dalje jedno od najprivlačnijih odredišta na svijetu.

Eiffelov toranj vlasništvo je grada Pariza. Manje je poznato kako je Eiffelov toranj trebao biti izgrađen u Barceloni za svjetsku izložbu koja je 1888. održana u katalonskoj prijestolnici. No čelnici Barcelone, u posljednji trenutak su se predomislili i odbili izgradnju tornja. Gustav Eiffel spakirao je nacrte i otišao u Pariz. Francuski inženjer i arhitekt u domovini je imao više sreće. Ponudio je projekt Parizu, za Svjetsku izložbu 1889. Pariški čelnici bili su hrabriji i pametniji što im se višestruko isplatilo. Jednim 'da' umjesto 'ne' danas bismo na spomen Eiffelova tornja odmah pomislili na Barcelonu umjesto na Pariz. Naravno da je i u Parizu bilo protivnika tornja od željeza. No povijest ih je zaboravila. Eiffelov toranj i Paris neodvojiv su pojam. Kolika je njegova vrijednost, dovoljno govori činjenica kako on sam godišnje ima više posjetitelja od nekih razvikanih turističkih zemalja.

Toranj je izgrađen u nevjerojatno kratkom roku od dvije godine. Težina tornja je 7.300 tona. Svakih sedam godina utroši se oko 50 tona boje za zaštitu željeznih dijelova. Dizajn tornja odredila je matematika. S jedne strane riječ je o otporu vjetrovima koje pruža ili jednostavnije rečeno da ga snažni vjetrovi ne prevrnu, i što ravnomjernijem pritisku na tlo mase od 7.300 tona. Četiri noge tornja konstruirane su tako da je konačni pritisak na tlo beznačajan. Po četvornom centimetru ravan je pritisku koji stvara žene u visokim potpeticama. Toranj je s tog aspekta pravo remek-djelo.