Razgovor s djetetom o gubitku bliske osobe odraslima je jedna je od najtežih situacija, jer naravno imaju potrebu zaštititi djecu od teških tema i tuge.

'Također, odrasli često imaju i niz predrasuda o djeci i njihovim mogućim reakcijama koje im onda otežavaju otvorenu komunikaciju s djetetom o gubitku. Mnogi smatraju da djeca nisu svjesna gubitka, često misle da je bolje ne pričati s djetetom o smrti jer će se rastužiti. Dječja tuga je nešto izrazito teško nama odraslima, dovodi nas u kontakt s vlastitom tugom i često u nama budi osjećaj bespomoćnosti. Važno je zato stalno podsjećati se da je dijete koje je nekoga izgubilo tužno bez obzira na to razgovaramo li s njime ili ne. Također, odrasli često misle da ako dijete ne govori o gubitku, mora da ga ni ne osjeća. I konačno, odrasli mogu misliti kako je za dijete 'najbolje je da zaboravi što se dogodilo i da se zaokupi drugim stvarima', upozorava psihologinja doc. dr. sc. Bruna Profaca, klinička psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba.

Sve to čini, dodaje, da je odraslima teško s djecom razgovarati o gubitku, pa zato i sami odrasli u takvim situacijama trebaju podršku.

Djeca trebaju podršku odraslih u fazi tugovanja

'Stoga, bez obzira na dob, djetetu treba što prije reći informacije i objašnjenja o smrti bliske osobe, prikladne njegovoj dobi. Pokazalo se da su najbolja jasna i izravna objašnjenja. Također, dijete trebaju informirati i s njim razgovarati emocionalno najbliže osobe, one koje dijete najviše voli. Tako će se spriječiti da o smrti bliske osobe sazna od drugih, pa će zadržati povjerenje u ljude koji su mu najbliži i s kojima zajedno tuguje. Ukoliko odrasli razgovaraju s djetetom i samo dijete time dobiva 'dozvolu' da je u redu govoriti o smrti i umrlome', objašnjava ona.

Jako mala djeca do 3 godine nemaju pojam vremena, nemaju emocionalne ni kognitivne sposobnosti da shvate gubitak, ističe klinička psihologinja Bruna Profaca.

'Međutim, s obzirom da smrt i odsutnost za njih imaju isti učinak i i mala djeca i te kako osjećaju prazninu i to da neke bliske osobe nema, bez obzira što ne mogu razumjeti. Predškolska djeca ne razumiju gubitak u cijelosti, ali su ga intuitivno svjesna pa postavljaju puno pitanja. Iako nemaju dobro razvijen rječnik za imenovanje emocija, izražavaju ih i često na gubitak reagiraju burno, mogu imati teškoća sa spavanjem, reagiraju tjelesnim simptomima i pokazuju jaku vezanost za npr.preostalog roditelja ili drugu blisku odraslu osobu', naglašava ona.

Djeca od 7 godina, dodaje Profaca, s obzirom na svoj stupanj kognitivnog i emocionalnog razvoja razumiju što je gubitak, razumiju neizbježnost, konačnost i nepovratnost smrti.

'Djeca te dobi pokazuju emocije, povlače se od ostalih, i oni, kao i mlađa djeca pokazuju jaku vezanost roditelja ili članove obitelji ili drugu blisku odraslu osobu i strah da se njima nešto ne desi. I konačno, adolescenti s obzirom na karakteristike razvoja potpuno razumiju konačnost i prirodu smrti, izražavaju emocije ali često to rade usamljeno i mogu osjećati gubitak kontrole u životu ili pak samopoštovanja. Okolina im često može nametnuti preuzimanje uloge odrasle osobe u obitelji, ili preuzimanje uloge osobe koja je umrla', rekla je.

Međutim, koliko god znamo o različitim razvojnim fazama u shvaćanju smrti važno je imati na umu da je svako dijete jedinstveno, da doživljava gubitak na svoj jedinstveni način te i da na svoj način izražava osjećaje.

Koliko god je teško, valja djetetu reći jasne činjenice, da je bliska osoba umrla i da je više nema, upozorava ona.

'I teoretska znanja o dječjem razvoju i iskustva u radu s djecom nam pokazuju da su najbolja objašnjenja koja su izravna i jasna, bez eufemizama i apstraktnih pojmova i ona koja smanjuju mogućnost stvaranja fantazija zbog nedostatka informacija. Npr. ako djetetu kažemo da je osoba 'zaspala', potpuno je jasno da se mogu bojati usnivanja nakon toga. Ili pak, ako kažemo da je osoba išla na 'putovanje', dijete će biti zbunjeno jer i djeca i roditelji isto idu na putovanja. Dakle, otvorenost i jasnoća osim informiranja, ujedno i pomaže da dijete shvati što je gubitak, da može započeti proces tugovanja koji je potpuno prirodan proces i da tuguje zajedno s odraslima, uz njihovu podršku', kaže ona.

Svako je dijete jedinstveno i doživljava gubitak na svoj način

Postoje i univerzalne karakteristike određene dobi, ali postoje i specifičnosti svakog djeteta, upozorava.

'Djeca pokazuju različite emocionalne reakcije (tugu, strah, ljutnju, usamljenost, tjeskobu, čežnju…) koje su i nama odraslima bliske i potpuno očekivane. Kao i nas, i dijete je zaokupljeno mislima: nakon početnog šoka, u nevjerici su, zbunjeni su, stalno razmišljaju o umrlom, brinu... Reakcije su vidljive i na tjelesnom planu i to izraženije, što je dijete mlađe: trbobolja, 'stezanje' u grudima, bol, moguće teškoće s disanjem, glavobolje i dr. Odrasli će, međutim, možda najprije primijetiti promjene u ponašanju: teškoće sa spavanjem, promjene u apetitu, povlačenje ili pak nasuprot tome burne reakcije, plakanje…Sve su to očekivane reakcije na gubitak, nekad izraženije, nekad jasnije opažane, a nekad manje izražene', ističe Bruna Profaca.

Ljudi često druge procjenjuju uspoređujući ih sa sobom pa se tako i u tugovanju može dogoditi da tuđe reakcije procjenjujemo u odnosu na naše, pa čak i je li nešto 'normalno ili ne'.

'To odrasli rade i u odnosu na djecu, pa neke njihove reakcije, koje su inače sasvim uobičajene, mogu procijeniti kao teške ili nerazumljive. Npr. dijete se može ponašati 'kao da se ništa nije dogodilo', igra se kao i ranije i ne želi o gubitku razgovarati. Najčešće je to zato što je djetetu teško suočiti se s tugom i boli koju je izazvao gubitak', rekla je.

Moguća pojava separacijskih poteškoća

Ono što također može zbuniti odrasle su separacijske poteškoće, tj. djeca, pogotovo mlađa, kaže ona, mogu se nakon doživljenog gubitka teško odvajati od odrasle osobe koja brine o njima, ne žele ostati u vrtiću ili školi, 'ne puštaju' odraslu osobu na posao itd…

'Važno je razumjeti da djeca ovo rade zato što je s gubitkom narušen osjećaj sigurnosti kod djeteta koje se boji da će izgubiti još neku odraslu osobu, odnosno da bi se i toj osobi moglo nešto dogoditi. Nadalje, roditelji mogu opaziti, a često ne mogu razumjeti osjećaj krivnje ili samooptuživanje kod djece. Osobito predškolska djeca čije je obilježje tzv. magično mišljenje mogu pomisliti da je netko umro zbog nečega što su oni rekli ili napravili. S druge strane, starija djeca i adolescenti mogu osjećati krivnju jer su se u nekoj uobičajenoj, životnoj situaciji ljutili na osobu koju su izgubili. Dobro je podsjetiti koliko se i mi odrasli nekad samooptužujemo i da je to jedan od mehanizama nošenja s osjećajem bespomoćnosti koji se javlja kad smo suočeni s nečijom smrti. Osim što se može dogoditi da dijete za smrt okrivljava sebe, može se dogoditi i da bude ljuto i okrivljuje nekog drugog, najčešće roditelja s kojim živi, npr. nakon smrti drugog roditelja. Ovo se često događa u situaciji kada su roditeljski odnosi bili narušeni. Važno je razumjeti kako takva ljutnja zapravo nije osobna već dijete najčešće ne zna kako bi se nosilo sa svojim osjećajima ljutnje i bespomoćnosti vezano uz gubitak', kaže B. Profaca.

Osim ovih djetetovih reakcija, odrasli se nekad teško suočavaju i s djetetovim stalnim postavljanjem pitanja koja se tiču smrti i umrle osobe što je također očekivano ponašanje nakon što je dijete bilo suočeno s gubitkom.

'Djeca najčešće postavljaju onoliko pitanja koliko su odgovora, odnosno informacija, u tom trenutku spremna integrirati. Važno je dati im vremena za nove informacije i pustiti ih da zapitkuju u skladu s vlastitim ritmom. Smrt je nešto što je i odraslim ljudima teško razumjeti i prihvatiti te je i djeci potrebno vrijeme. Međutim, uvijek valja imati na umu kako nije vrijeme po sebi dovoljno, mnogi tugujući i sami to jako dobro znaju. U tom vremenu dijete treba ljude koji će mu pomoći, našu pomoć i podrška', upozorava.

Kako pomoći djeci da se suoče s gubitkom

'Nakon doživljenog gubitka slijedi razdoblje tugovanja tijekom kojeg ovladavamo time da ono što smo izgubili se neće više vratiti. Tugovanje je normalna reakcija i kao što bi neki rekli 'tugovanje je prirodno liječenje'. To je i proces koji ima različite, uglavnom univerzalne faze, a glavni cilj tog procesa jest da osoba koja tuguje ostane u kontaktu sa sjećanjem i uspomenama na umrlu osobu sve dok joj je to potrebno te da se postepeno privikava na život bez umrle osobe i na činjenicu da život nikada više neće biti isti. Na proces tugovanja djeluje niz činitelja. Proces tugovanja će biti različitog intenziteta s obzirom na jačinu emocionalne veze, odnosno ovisno o tome tko je umro, kako je netko umro, ali i u odnosu na neke druge individualne i vanjske činitelje, rekla je Profaca.

Tugovanje je bolno i za odrasle i za djecu, dodaje, ali dijete ima manji kapacitet za tugovanje od odraslih i treba stalnu podršku i sigurnost odrasle osobe, onih odraslih osoba koje su mu najbliže.

'Tugovanje je dugotrajan proces i dijete treba strpljenje odraslih. Strpljiva odrasla osoba čut će dijete i odgovarati na njegova pitanja, neće se ustručavati spominjati umrlu osobu, ali osjetljivo, slijedeći djetetov ritam tugovanja. Djetetu treba uključenost u obiteljske situacije, zajedničko sjećanje. Važno je prepoznati djetetove osjećaje, odgovoriti na njih, povremeno pitati dijete kako je, prepoznati različite bolne situacije, situacije 'praznine' za dijete. Djetetu neće nedostajati samo umrla osoba, već i npr. 'njezin način kuhanja', 'njegov način pomaganja u učenju'…One male situacije koje su nekad činile svakodnevicu s osobom koje više nema', rekla je psihologinja.

Ako roditelj ili djetetu bliske osobe požuruju dijete u povratku na svakodnevni život, ili pak ako ima neprimjereni model tugovanja u obitelji (prenaglašeno tugovanje ili izostanak tugovanja) kod djeteta se mogu javiti i poteškoće u ovom, inače, prirodnom procesu. Teškoće u procesu tugovanja kod djece najčešće su povezane s postupcima odraslih, objašnjava.

'Zato je važno da odrasli koji pružaju podršku djeci vode računa o tome imaju li podršku i sami za sebe, jer su i oni u tugovanju. Koliko god je teško, valja djetetu reći jasne činjenice, da je bliska osoba umrla i da je više nema. I teoretska znanja o dječjem razvoju i iskustva u radu s djecom nam pokazuju da su najbolja objašnjenja koja su izravna i jasna, bez eufemizama i apstraktnih pojmova i ona koja smanjuju mogućnost stvaranja fantazija zbog nedostatka informacija. Npr. ako djetetu kažemo da je osoba 'zaspala', potpuno je jasno da se mogu bojati usnivanja nakon toga. Ili pak, ako kažemo da je osoba išla na 'putovanje', dijete će biti zbunjeno jer i djeca i roditelji isto idu na putovanja. Dakle, otvorenost i jasnoća osim informiranja, ujedno i pomaže da dijete shvati što je gubitak, da može započeti proces tugovanja koji je potpuno prirodan proces i da tuguje zajedno s odraslima, uz njihovu podršku', kaže ona.

Iako se dijete može ponašati kao da se ništa nije dogodilo te ne želi razgovarati o gubitku, upozorava psihologinja, to je najčešće zato što je djetetu teško suočiti se s tugom i boli koju je izazvao gubitak.

'Međutim, s druge strane često dijete baš takvim svojim ponašanjem pokušava ispuniti očekivanja odraslih koji ga okružuju, a kojima je preteško s djetetom razgovarati o gubitku koji su svi doživjeli. U takvim situacijama, dakle, dijete slijedi obrazac ponašanja - kao da se ništa nije dogodilo. Razgovarajući s djetetom koja su doživjela gubitak, često nam znaju reći da ne žele npr. s mamom razgovarati o tati koji je umro da se mama ne rastuži, tj. da ne rastuži odrasle oko sebe', rekla je.