Pješice izlazimo iz Turske. Pred zgradom iranske policije i carine Nikolina mijenja lični opis i, kako nalažu propisi islamske republike, stavlja na glavu maramu, skriva bilo što što bi moglo sličiti na žensku oblinu i pretvara se u lokalnu Fatu. Smijem se, ali njoj nije nimalo smiješno, mrsi kroz zube nešto o položaju žena u islamskom svijetu. Ulazimo u zgradu, ne putuje se puno na ovoj relaciji pa policajac na šalteru nema previše posla. Taman da ću predati putovnice policajcu, kad me nečija ruka zaustavlja. Čovjek u civilu širokog osmijeha, odjeven kao europski šminker, uzima naše putovnice pred nosom policajcu. Kao i svaki službenik u Iranu, žensku osobu u mom prisustvu potpuno ignorira, pa Nikolina, pod svojom maramom i mrkog pogleda, statira u sljedećoj sceni.

- Dobrodošao u Iran - srdačan je - kako ti se sviđa naša zemlja?

Obožavam takva pitanja, napravili smo u Iranu točno tri koraka i već očekuju od nas da dajemo izjave, valjda o prirodnim ljepotama. Prošao sam već dva puta ovom zemljom i na svašta sam spreman. Tako me prije nekoliko godina, kad sam u Iran ušao s druge strane, iz Pakistana, na autobusu srdačan suputnik pola sata ispitivao o svojoj zemlji, o politici, svemu i svačemu. Siti se ispričasmo, a onda se on, na prvoj policijskoj kontroli, odjednom pretvorio u policajca koji odvaja putnike i provjerava tko su i što su. Sreća da sam tada bio dovoljno pametan da mu ne kažem što zaista mislim. Zato spremno odgovaram:

- Krasna zemlja, baš uživamo u njoj.
Predaje naše putovnice nezainteresiranom policajcu i poziva me da sjednem pored njega. Umilostivi se i Nikolini pokazati rukom na stolicu.
- Što misliš o novom iranskom predsjedniku? - pita.
Ravno u glavu! Iran je nedavno dobio novog predsjednika, navodno reformistu, i nisam siguran što nekakvi državni službenici misle o toj promjeni.
- Paaaa... Dobar je - suzdržan sam.
Kima glavom. Dobar znak.
- Misliš da je bolji od prethodnog?
E ovo je gadno pitanje, znam, treba pogoditi što on misli da ne zaglavimo na još jednoj granici.
- Ma vidi, ja ti se bavim kazalištem, nemam pojma o politici... Znaš, prije nekoliko godina sam bio u Iranu sa svojom predstavom, gostovali smo na međunarodnom festivalu u Teheranu. Odličan festival!
- Bolji ili lošiji od prethodnog? - ozbiljan je.
- Festival? - pitam naivno.
- Predsjednik - odlučan je.
Kvragu, ne pali priča o kazalištu...
- A što ti misliš? - pokušavam protupitanjem.
Mjeri me, procjenjuje, a onda, nakon pauze, kaže:
- Bolji je! Pokrenuo je ekonomske reforme!

- I ja mislim da je bolji - prihvaćam -.Puno bolji! Pokrenuo je ekonomske reforme!

Policajac pokušava raditi svoj posao, sramežljivo se ubacuje u razgovor, pita u koje gradove putujemo. Naš novi prijatelj ne dopušta nam odgovor, spomene policajcu nekoliko iranskih gradova koje ovaj spremno zapisuje na papir.

Čini se da smo prošli prvi test kontra-obavještajne službe, možda i uspijemo ući u zemlju.

- Hoćeš mijenjati dolare - najednom pita?
- Svakako - odgovaram spremno - ima tu banka čim iziđemo iz carinske zgrade.
- Ma ne budi lud, tamo ti je tečaj 24.000 riala za dolar, ja ću ti dati 30.000.
Gutam knedlu. Tko je ovdje lud? Traži od nas da mijenjamo na crno dolare pored živog policajca, koji nas sasvim nezainteresirano gleda. Provokator, očito. Vidi da sam zbunjen, nasmije se.

- Ma ja ti radim ovdje u uredu turističke zajednice Irana, nisam policajac - smije se.
I zaista, tek sad vidim neku malu prostorijicu na koju pokazuje, a koja bi trebala biti rečeni ured turističke zajednice.
- Možeš legalno mijenjati novac po crnom tečaju, ekonomske reforme, rekao sam ti. Novi predsjednik! - uvjerava me.

Ne znam više radi li se o nekakvoj provjeri političke podobnosti rijetkih stranaca koji ulaze u zemlju ili ovaj zaista mijenja novac pred nosom policajca. S kojim vjerojatno dijeli dobit. Ako promijenim dolare, mogu upasti u nevolju, ako ne promijenim, naljutit ću ga. Gledam policajca, koji je najednom jako zainteresiran za paučinu u kutu sobe.
- 200 dolara! - odlučujem.
Turistički radnik brzo izbroji gomilu riala, novca s najviše nula na svijetu, kimne policajcu koji lupi pečat u našu putovnicu i provede nas kao najbolje prijatelje kroz carinsku zgradu, bez da su nas službenici i pogledali. Welcome to Iran, kaže i pokaže prema pustinjskom krajoliku koji se pruža pred nama. Nikolina nabije maramu dublje na čelo i zakoračimo u zemlju koju su Amerikanci proglasili srcem 'osovine zla' - Iran.