Srećom postoje ljudi koji brinu i o njima, a Jelena je jedna od njih. U zaštitarstvu je toliko dugo da se više i ne sjeća kako je izgledao život prije nego što je postala aktivna i angažirana na ovaj način u zajednici. Već je četiri godine na čelu Udruge Meow Me, koja se fokusirala baš na ove čovjekove dobre prijatelje.

Sudbinski susret

'Sjećam se', priča nam Jelena,'tada sam živjela u Voltinom naselju, kišilo je iako je bio lipanj.' Čula je, kaže, mače kako mijauče toliko snažno da je gotovo ostalo bez glasa. 'Ma, nisam ni razmišljala kad sam je uzela kako bih je nahranila i zaštitila', prisjeća se Jelena svoje prve službene štićenice.

Teška srca se od nje, veli, nakon tjedan dana uz puno suza sam se rastala i udomila je. 'Svi koji se bave ovim pozivom - volontiranjem, ulažu puno sebe u svaki dio procesa: od pronalaska do oporavka životinje tako da ipak od udomitelja moramo tražiti da znaju, hoće i mogu skrbiti o životinji. Iako smo svjesni da takav pedantan pristup odbija mnoge, mi, s druge strane, mislimo da su to osobe koje nisu shvatile što znači biti odgovoran udomitelj', ističe naša sugovornica.

'Naši su udomitelji ozbiljni ljudi, shvaćaju da pružaju dom i sve ostale stvari koje idu s njim, poput sigurnosti, zdravstvene skrbi i hrane, živom biću i zato nam je ipak malo lakše odvojiti se od onih u koje smo uložili puno svog vremena, novca, a najviše ljubavi', nastavlja ova šarmatna Dalmatinka o uvjetima koje udomitelji moraju zadovoljiti.

Mačkama je sigurnost važnija od slobode

Premda je Jelena duboko uvjerena da svakom živom biću treba omogućiti minimalne moguće uvjete za siguran život, mačke su, nažalost, naročito izložene brojnim opasnostima gradskog života. 'Bez obzira što ljudi misle da one nadasve cijene slobodu, to nije baš tako', otkriva nam Jelena. U gradu, naime, postoje brojne opasnosti za mace. Promet, zločesti susjedi, glad, hladnoća i vrućina, sve su to vanjski uvjeti koje ne možemo kontrolirati.

Koliko god Jelena bila idealistična, svjesna je da ne može spasiti baš svaku macu. No to je svakako ne sprečava da barem ne pokuša. 'Trudit ću se koliko god mi to  životne okolnosti dopuste', smije se Jelena. 'Za razliku od pasa, za koje još koliko toliko postoji neka svijest o tome da im treba pomoći ako su napušteni, ljudi misle da se mace u gradu mogu snaći. No to nije baš tako, nalazimo ih u lošim stanjima, ozljeđene, onemoćale, slabe. I tada komplikacije koje su u početku bile možda lako riješive, nažalost, uzimaju mnogo veće razmjere i, što je pogubno po nas, troškov', priča Jelena.

Psi su popularniji lutalice

Koliko zna, kaže, misli da ne postoji udruga za zaštitu pasa, ali su gotovo sve koje ona zna posvećene zaštiti životinja iako se većinom bave psima. 'Općepoznato je da se misli na pse kad se kaže životinja. Donedavno u hrvatskim zakonima nije postojao odvojen pojam mačke i psa. Hvala tadašnjem ministru Tolušiću', kaže.

Upravo on je, naime, bio ministar kad je mačka zakonom prepoznata kao slobodnoživuća životinja. A to je, bez obzira na to što se zakon u praksi možda ne provodi, značajno. 'Ljudi su spremniji pomoći psima jer su, između ostaloga, općenito slabiji na pse. Većina ljudi, uključujući i mene, nisu ni znali da vole mačke dok nisu uzeli prvu', ističe naša sugovornica.

Posljednja, i možda najveća razlika između pasa i mački je pitanje smještaja. 'Imam dojam da se puno lakše nađe smještaj za pronađenog psa nego mačku. Za mačke se uvijek javljaju isti mačkoljupci koji su pretrpani, a za pse se nekad nađe i netko novi', objašnjava predsjednica Udruge Meow me. Primjera radi, kad je pronašla psa u roku od 24 sata pas je bio udomljen i unatoč zdravstvenim problemima i seljenjima vlasnici je se nisu odrekli.

Iznenađujući podatak potvrde čovječnosti

Udruge se trude pružiti pomoći svim macama kojima je to potrebno, no premalo ih je da bi uspjele jer su kapaciteti konstantno popunjeni, a isto tako im je teško pružati pomoć u dislociranim područjima. Nisu svi volonteri mobilni i to im stvara problem. Pitali smo Jelenu što smatra da je najvažnije kako bi se osvjestio problem koje imaju mace s ljudima i ljudi s macama.

'Ma, najvažnija je, uostalom kao i svakoj društvenoj anomaliji – prevencija. Nama bi najdraže bilo da do nekih situacija uopće ne dolazi. Kroz rad Udruge Meow me spoznali smo da su oni najmlađi najsvjesniji činjenice da je svaki život važan, djeca ne rade razliku. Potrebno je tu svijest njegovati. Netko tko je blag prema životinjama, bit će blag i prema roditeljima, prijateljima i susjedima. To je ono što trebamo podržati', priča Jelena.

Zašto je kastracija važna

Kroz Jelenine ruke do sad je prošlo sigurno 1.000 maca. Uz pomoć volontera i građana, ali i veterinara koji su posebno senzibilizirani prema macama i ovakvoj vrsti javnog djelovanja uspjela je udomiti, spasiti ili bar omogućiti da žive bolje i kvalitetnije.

'Nekako je opći stav da je najbolje što možemo pružiti slobodnoživućim macama – kastracija', ističe Jelena. 'Ona ih štiti od prirodnih, opasnih nagona koji su u okolnostima o kojima smo pričali, a koje su za tako ranjive životnje, iznimno pogubne', dodaje.

Kastracija slobodnoživućih maca - a to su one koje žive u dvorištima, na parkiralištima i općenito u ekosustavu gradova, je spas. Mace manje obolijevaju, manje su teritorijalne i manje remete ljudske navike i potrebe. Osim toga, na taj se način kontrolira populacija slobonoživućih maca, a zahvat je sam po sebi dosta bazičan. 'Voljeli bi da gradovi i općine sami potaknu svoje veterinare da ponude akcije za takvu stvar i ponude im subvencije. Iskreno, ne znam nijednu lošu stranu kastracije. Mačka koja je bila dobar lovac prije ostaje dobar lovac i poslije, a ona koja nije neće ni postati. Mačke imaju bolji imunitet i zdravije su', ističe naša sugovornica.

Primjeri dobrih praksi

No, dobre prakse, kad je u pitanju kastracija, postoje i to naročito u nekim turističkim središtima u Hrvatskoj koja su, potaknuta ponajprije dolaskom turista, odlučila uzeti stvar u svoje ruke i van sezone pružiti usluge povoljne ili besplatne kastracije.

'Naravno da podržavamo takve inicijative. One su pokazale da se može i drugačije jer je turistima isto tako važno kako tretiramo najslabije od nas. To nas determinira kao poželjnu turističku lokaciju. Nitko ne želi gledati bolesnu ili onemoćalu životnju dok uživa na odmoru, a stranci, pogotovo iz razvijenih zemalja, gaje osobito visoku svijest o tome pa nije rijetkost i da cijelo putovanje obilježi indifrentan odnos prema životnjama koji gaji lokalno stanovništvo', zaključuje Jelena i poziva sve da primijete mačke oko sebe. One nama i dalje mogu dati puno više, nego što smo mi u stanju ponuditi njima.