Na male znakove pažnje, poput posjeta susjedu starije dobi ili davanja besplatnih instrukcija školarcu čiji roditelji nisu u najboljoj financijskoj situaciji, gledamo često podcjenjivački, kao da nisu dovoljno bitni da odvojimo svoje vrijeme za njih. No, u realnosti, upravo te sitniCE, mogu drugoj osobi promijeniti cijeli dan. Pa i život.

Upravo je zato Cedevita na svojoj edukativnoj platformi Budi DOBRO. Budi CE. pokrenula kampanju '21 dan optimizma' u kojoj potiče građane da kroz svakodnevne sitniCE, mala dobra djela, probude optimizam u sebi i svom okruženju. Kampanju je podržao pisac Bruno Šimleša koju u intervjuu otkriva kako se učiti optimizmu, ali i kako se othrvati zabludi da moramo raditi isključivo velike geste.

Jesmo li mi optimistična nacija?

Iskreno, i nismo baš. Poznati smo po velikodušnosti i spremnosti da pomognemo, u tome smo svjetski prvaci, ali nismo baš najoptimističnija nacija. Većini je čaša poluprazna. I onda još gledamo tko je kriv što nam je “čaša na pola prazna”, a ne kako je napuniti. Više gledamo i tko će nam napuniti tu čašu, nego kako se osloniti na sebe i polako je puniti. Samo pogledajte kako su Amerikanci gradili mit o američkom snu, navodeći brojne pojedince koji su uspjeli zahvaljujući vjeri u sebe i trudu. Kod nas je formula uspjeha, nažalost, često drugačija i mutnija. Jedna od dobrih stvari kod novije generacije jest što su oni manje pod utjecajem lokalne kulture, a više pod utjecajem globalne pa će moći imati mnogo više pozitivnih primjera uspjeha i vjere u sebe što onda stvara optimizam.

Što je potrebno da nam 'čaša uvijek bude na pola puna', kako zapravo svijet gledati s optimistične strane?

Trebali bismo se koncentrirati na ono što možemo napraviti. Čak i ako nam je čaša doslovce na zadnjih 10 posto, trebamo se koncentrirati na ono što možemo napraviti da sutra bude na 11 posto. I tako dan po dan. Jednostavno rečeno - trebamo se usredotočiti na traženje rješenja unutar sebe, a ne krivaca izvan sebe!

Kako se vi osobno učite optimizmu?

Optimizam je kultura razmišljanja i djelovanja. Ne stvara se u vakuumu naših života, već proizlazi iz samog života. Labilan je optimizam koji se stvara od slijepog vjerovanja da će sve biti dobro jer nas tada život uvijek otrijezni. Utemeljeni optimizam je mnogo poželjniji životni suputnik. On proizlazi iz opravdane vjere u sebe, a nju sami kreiramo.

I tu često radimo veliku grešku. Naime, mnogi ljudi najviše vremena posvete svojim najvećim problemima. I onda ih često ne mogu riješiti pa imaju još manje povjerenja u sebe i još su manje optimistični u vezi svega što dolazi.

Mudro je krenuti od najmanjih problema koje možete lako riješiti. Onda ih riješite, osnažite se i dobijete više vjere u sebe. Tada je vrijeme za slavlje i odmor.

Zatim krenite na srednje probleme koje možete riješiti. Pa se osnažite rješavajući njih i razvijete još više vjere u sebe. I opet slavlje i odmor, nemojte odmah krenuti dalje. U redu je počastiti se.

Tek tada bismo trebali krenuti rješavati najveće probleme jer tada imamo i najviše samopouzdanja i snage, pa i najveće šanse da ćemo ih srediti!

Vrijeme blagdana mnoge od nas dodatno motivira na činjenje dobrih djela. Kako svakodnevno zadržati tu naviku?

Postoji teorija da je u pozadini svakog altruizma zapravo egocentričnost - da pomažemo drugima, jer se mi osjećamo bolje. I naravno da je dio istine u tome, ali mislim da možemo pomagati i zato što je to ljudski, jer je zdravo, jer možemo. Ne da bismo se osjećali bolje, nego samo da bismo napravili nešto dobro za nekog drugoga. Čini mi se da se iz takvog mentalnog sklopa lakše rađa cjelogodišnja navika pomaganja nekome. Pomažemo, jer možemo i jer smo ljudi!

Cedevita je pokrenula kampanju '21 dan optimizma' u koju su se građani vrlo rado uključili i kroz svakodnevna dobra djela šire optimizam. Jesu li ovakve kampanje važne da nas potaknu i podsjete da i malih koracima možemo činiti velike stvari?

Ovakve su kampanje itekako važne! I u medijima i na društvenim mrežama dosta pažnje dobiju negativnije teme, jer lako izazivaju mnogo emocija i klikova. Upravo zato nam treba što više podsjetnika na ono zdravo u nama. Čvrsto vjerujem da to zdravo prevladava u ljudima i trebamo što češće bacati svjetlost na to.

Često se zavedemo mišlju da promjena mora biti velika i radikalna, a svjedoci smo da i mali znak pažnje unosi radost. Kako zapravo naučiti svakodnevno činiti nešto dobro za sebe, ali i za druge, kako da nam dobra djela postanu lijepa navika?

Da, česta je zabluda da moramo raditi neke velike geste. No, svako iskreno da(ri)vanje je plemenito. Nekome ćete pomoći ako umjesto njih odete u dućan u ove hladne dane. Možda znate nekoga tko žudi za čokoladnom tortom, ali si je ne može priuštiti, pa mu ju vi spremite. Netko možda žudi da ga se pola sata samo sluša, pa mu poklonite svojih 30 minuta. Nečije dijete treba instrukcije, a ne može si ih priuštiti. Netko možda sanja da se prijavi na neki natječaj, a zazire od tehnologije, pa mu treba pomoć s prijavom... Bezbroj je načina kako možemo pomoći i kako male geste mogu imati ogromno značenje.

Samo se pitajte kako nekome reći 'volim te ili cijenim te' na njihovom jeziku... Ne trebamo se pitati što nam je najlakše napraviti, nego što će oni najviše cijeniti. I ako to možemo napraviti, krenimo... Samo zato jer je ljudski!

Kako mala djela dobrote utječu na nas i na našu okolinu?

Jedna od najčešćih fraza koju sam čuo u takvim situacijama jest da vraćaju vjeru u ljude. Iako smo danas konektirani s ogromnim brojem ljudi, zapravo smo sve manje istinski povezani s njima. Imamo više veza s većim brojem ljudi, ali su generalno površnije. Mnogi se brinu samo za sebe i gledaju samo sebe. Tada iskrene geste pomoći doista vraćaju vjeru u ljude i u ljudskost u svima nama. A ima li boljeg vremena za zapaliti tu iskru u nama?

I za kraj, uz to da moramo biti dobri jedni prema drugima, moramo biti dobri prema sebi, a to je često vrlo teško. Kako naučiti biti dobar prema sebi i u konačnici prihvatiti sebe, sa svime što jesmo?

Formula je jednostavna, ali nije ju lako ostvariti. Naime, svi mi imamo i nešto dobro i nešto loše u sebi. Normalno je da imamo vrline i mane. I većina ljudi zdravo za gotovo uzima ono dobro u sebi, jer na tome ne moraju raditi, misle da im je to urođeno, a više se poistovjećuje s onim lošim. Više razmišljaju o tome, više se trude oko toga i dublje sami sebe doživljavaju upravo kroz mane. Upravo to treba preokrenuti. Naravno da ne tvrdim da treba vidjeti samo dobro u sebi, jer bi i to bilo naivno i, uostalom, život će nas otrijezniti. No, treba vidjeti prvo ono dobro. U svemu. Pa tako i u sebi. Kada promatrate tvrtku u kojoj radite, svoje tijelo, trenutačnu vezu ili sebe kao osobu, krenite od onog dobrog. Od onog što ne morate popravljati. Od onog s čime ste zadovoljni, na čemu ste zahvalni, na što ste ponosni. U vezi svoje tvrtke, tijela, veze, sebe... bilo čega!

Tek kada se opijete ljepotom tog dobrog treba krenuti razmišljati kako se riješiti i onog lošeg u vezi ili u sebi ili.... Tada ćete imati više motivacije, energije, ali i mudrosti za traženje rješenja.