Iako ovogodišnja sezona bilježi dobre rezultate, sve veća konkurencija i rast cijena zahtijevaju prilagodbu kako bi se osigurao dugoročni uspjeh. Samo su to neki od zaključaka koje u velikom intervjuu za uplift.hr iznosi Josip Mikulić, profesor s Katedre za turizam Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i znanstveni savjetnik na Institutu za turizam.

Često govorimo o masovnom turizmu u Hrvatskoj pa ne bi bilo loše definirati – što bi zapravo bio masovni turizam?

Danas se u znanosti i praksi sve više koristi izraz overtourism, ali se zapravo odnosi na isti fenomen. Kako ga definirati? Možda je najjednostavnije reći „previše turizma“ gdje se prvenstveno gledaju kratkoročne ekonomske koristi, gdje se turisti „laktaju“ za prostor na plaži, u kafiću i restoranu, gdje domicilno stanovništvo, pogotovo oni koji nemaju direktne koristi od turizma kroz zaposlenje ili poduzetništvo, jedva čekaju da sezona prođe.

Jedan od dobrih indikatora za prekomjerni turizam je npr. gustoća turista na određenom prostoru ili broj turista (dolasci ili noćenja) po glavi stanovnika destinacije, prije svega u vrijeme vršnog opterećenja. A prema tim pokazateljima je jadranska Hrvatska, jedna od ukupno 242 NUTS-2 regije u EU, i jedna od naše dvije regije uz kontinentalnu Hrvatsku, među vodećim regijama u Europi. A prema broju noćenja u privatnom smještaju smo prvi, kao i po sezonalnosti. Dakle, ako je turizam negdje u Europi masovan, onda je to na našem Jadranu.

Tradicionalno brojimo dolaske turista i ostvarena noćenja, baš kao i sada, ali ne i neke druge čimbenike. Što bi još trebalo biti u fokusu statistike? Koji su još čimbenici jednako važni ili pak važniji u mjerenju uspješnosti turističke sezone? Koje metrike trebamo uključiti kako bi se bolje mjerila ekonomska, društvena i ekološka održivost turizma?

Od dolazaka i noćenja, pa i prihoda, fokus će sve više ići prema tome kolika je stvarna neto korist od turizma za destinacije i cijelu zemlju, pritom uvažavajući sve ekološke i društvene troškove koji se često tek manifestiraju s određenim vremenskim odmakom. Postizanje otpornog turizma je jedan od glavnih strateških ciljeva naše aktualne Strategije razvoja turizma do 2027., a uspostava sustava satelitskih računa održivog turizma (Tourism Satellite Account, TSA), jedna je od glavnih planiranih mjera. Stručnjaci Instituta za turizam u Zagrebu već neko vrijeme rade na takozvanoj „zelenoj TSA“.

Sada kada smo definitivno „zrela“ turistička destinacija, kada jasno vidimo i osjećamo neke njegove eksternalije, sve više ćemo se pitati koliko prihoda od turizma ostaje u destinaciji i koliko uopće u Hrvatskoj, uslijed ne samo direktnog već i indirektnog uvoza. Činjenica je da u turističkoj zemlji u kojoj dominira privatni smještaj, kao što je Hrvatska, veliku korist, ako ne i najveću imaju trgovci. Važno je onda znati otkud je rajčica, mlijeko i kruh koji turisti jedu, kao i krevet, ormar i stolica koju koriste u svom smještaju. Bez uvida u takve tokove, a koji potječu od inicijalne potrošnje turista kao i potrošnje pružatelja turističkih usluga, gotovo je nemoguće odrediti stvarnu ekonomsku korist od turizma mimo, individualno zbrojenih prihoda i PDV-a.

Činjenica je da mi zapravo relativno malo znamo koliko „naš“ turizam stvarno doprinosi lokalnom blagostanju i gospodarskom razvoju te kroz indirektne efekte i cijeloj zemlji. A to bi trebao, pogotovo kada za njega tako frenetično navijamo.

Kad govorimo specifično o rastu smještajnih kapaciteta, događa li se to u Hrvatskoj stihijski ili planski? S obzirom na sve veću zabrinutost zbog apartmanizacije, kako možemo osigurati održiv razvoj turizma? Jesu li državna ograničenja adekvatna mjera ili bi trebali razmotriti drugačiji pristup?

Razvoj turizma naravno možemo idejno planirati, znamo što je dobro, što je loše, imamo i Strategiju razvoja održivog turizma, imali smo ih i prije. Međutim, unatoč tome je razvoj našeg turizma bio gotovo potpuno nekontroliran i nereguliran odgovarajućim zakonima i propisima, osobito u segmentu privatnog smještaja koji danas čini blizu 70% svih smještajnih kapaciteta u Hrvatskoj (nekomercijalni smještaj i smještaj u domaćinstvu).

Međutim, kada ovo govorim, isto tako moram reći da nikome naravno ne možete zamjeriti što se „ekonomski“ ponašao onako kako mu je po zakonu bilo dozvoljeno. No, problem je što smo prekoračili granicu dobroga, previše ljudi je htjeli uskočiti na taj isti vlak, „jedini dobar biznis u Hrvata“, kako mi je jednom netko dobacio. Danas se sve više vide eksternalije takvog nekontroliranog razvoja turizma. Privatni smještaj je zato, nažalost, često na lošem glasu, iako je smještaj u domaćinstvu lokalnog čovjeka apsolutno pozitivan vid turizma, ali kratkoročni najam od strane domaćina koji nije dio lokalne zajednice, a možda nije niti u Hrvatskoj, poželjan je samo do određene mjere. Ali nikako uz preferencijalni porezni tretman kroz ležajni paušal. Jer zašto bi se nekretninski biznis drugačije oporezivao od bilo kakvog drugog vida poduzetništva u Hrvatskoj?

Stoga je Zakon o turizmu, s pratećim pravilnicima kojima ćemo prvi puta izračunati – karikiram – koliko turista uopće u destinaciju može stati, a da ne pukne, kao i najavljeni Zakon o upravljanju i održavanju zgrada za svaku pohvalu. Progresivni su, s time da su bili i prijeko potrebni.

Čini se da se boljke hrvatskog turizma prenose iz godine u godinu. Je li vrijeme redefiniranje naše turističke strategije? Što želimo od turizma – održivi, elitni, cjelogodišnji – i što bismo od toga uopće mogli ostvariti?

Aktualna strategija je relativno novijeg datuma i vrijedi do 2027. godine. Mislim da ne treba puno redefinirati, treba početi aktivno provoditi sve ono što se već dugo govori i što je u strategijama i napisano. A zakonima koje smo ranije spomenuli, i kroz sve veću opću svijest o lošim stranama turizma, vjerujem da će se neke stvari stvarno i početi mijenjati.

Prije svega tu mislim na usporavanje ili zaustavljanje rasta kapaciteta u privatnom smještaju koji doprinosi velikim gužvama u špici, i koji u prosjeku ima relativno malu godišnju popunjenost od svega 17% godišnje. U nekomercijalnom smještaju, vikendicama, popunjenost je svega 4,6% (barem na papiru), a ta vrsta smještaja je najviše rasla zadnjih godina. S druge strane, kako hoteli imaju dužu sezonu (37% popunjenosti), zbog svojih dodatnih sadržaja, i često unose život u destinacije koje bi inače hibernirale dobar dio godine, ne bi bilo nepoželjno da rastu hotelski kapaciteti visoke kategorije. Ne mislim tu na mega-hotele kao u Postiri, s takvim projektima treba biti oprezan, već na manje i srednje objekte koji se skladnije uklapaju u svoje okruženje.

Na taj način se u određenoj mjeri može ublažiti sezonalnost, najveća boljka našeg turizma. Naš turizam je kao auto koji deset minuta vozi 200 na sat, pa onda bude pola sata u leru. Za vozača, a vjerojatno ni za auto to na duže staze nije dobro. Kada govorimo o cjelogodišnjem turizmu, to je svakako vrlo poželjan cilj. Ali tamo gdje nemate hotel, i gdje ne rade restorani i kafići izvan sezone, i gdje se nemate ničim drugim baviti osim šetati i gledati u more, to će se teško dogoditi. Ali možda ni to nije nemoguće prodati uz dobru promociju, barem nekima. Treba tražiti priliku.

Cijeli intervju o hrvatskom turizmu pročitajte na Uplift.hr!

Ako ste mikro, mali ili srednji poduzetnik iz turizma, ugostiteljstva i srodnih djelatnosti ili ste pak vlasnik OPG-a i želite se educirati, učiti od ponajboljih predavača, razvijati projekte uz nadzor mentora, povezivati se s drugim poduzetnicima – imamo sjajnu vijest! Iskoristite priliku i prijavite se na Uplift akademiju koju je pokrenuo Mastercard, a provodi Algebra, klikom na link i osvojite punu stipendiju za jedinu sveobuhvatnu edukaciju namijenjenu malim poduzetnicima u Hrvatskoj.