Psi su bili lovci, tragači, čuvari, suborci u ratu, štakoraši, tartufari, krvosljednici, ovčarski i pastirski psi, psi za spašavanje iz ruševina i lavina, psi za vuču saonica kroz snijegom i ledom prekrivene terene, psi za potragu za narkoticima i eksplozivom, a suvremeno vrijeme donosi i nove primjene pasa poput pasa vodiča slijepih, pomagača mentalno oštećenim ili hendikepiranim osobama, ali i pse za nalaženje plijesni u zidovima ili pak stanica karcinoma u našim tijelima, pogotovo melanoma.

Mnogo je radnih zadataka koje psi mogu obavljati, no ruku na srce, sve je manje radnih pasa u klasičnome smislu. Dio pasa radne genetike prešao je u domenu takozvanih psećih sportova poput agilitija ili mondioringa recimo (radi se o visokozahtjevnoj civilnoj inačici rada policijskih pasa).

U suvremeno vrijeme psi su sve manje radni psi i s urbanizacijom i napučivanjem gradova dolazimo do pojave pasa kao takozvanih 'kućnih ljubimaca.' Oni mogu biti, a i jesu, raznih pasmina, uključivši i mješance i počesto nemaju specifične zajedničke karakteristike. Najbitnija zajednička osobina tih pasa je da više ne žive u dvorištima ili boksevima, ili, ne daj Bože, vezani lancem, već vrlo često sa svojim vlasnicima dijele isti životni prostor.

Još prije dvadesetak godina uvriježen stav bio je kako pas 'nije za stan.' Smatralo se da je držanje pasa u stanu za njih neka vrsta mučenja, a i da životinji nije mjesto uz ljude. Danas kao da je došlo do preokreta, jer, čini se, kako mnogi ljudi pa i oni iz kinološkog svijeta smatraju kako je psima mjesto upravo uz ljude, te da je najhumanije psu dopustiti da živi s nama.

U Hrvatskoj, doduše, ima i nemali broj onih koji pse drže nevrijednim živinama koje nisu ni za stan ni za grad, no tolerancija je ionako osobina do koje se sve manje drži. Bilo kako bilo, ljudi i psi dijele povijest i s civilizacijskim mijenama mijenja se i pseća sudba.

Pojam pseći život za mnoge ljubimce prestaje biti ponižavajući jer dobivaju vrhunsku njegu i skrb svojih vlasnika. Nažalost, u segmentu koji je psima jako važan, a to je aktivnost, sve više oskudijevaju.

Većina suvremenih pasmina pasa, ma koliko bile promijenjene, ipak korijene vuku iz određenih radnih zadataka i počesto im naprosto fali mentalne i fizičke aktivnosti. I sam pojam 'kućni ljubimac' sadrži pasivnu komponentu, radi se, je li o stvoru koji boravi u kući i tu je da ga se voli.

Pas kao viši sisavac i, uz ljude, jedan od nekoliko najinteligentnijih stvorova na planetu ne može biti sveden tek na spužvu za emocije i dodatak obiteljskoj fotografiji. Dobra vijest je, da on to i nije. Nekad se tako doima, nekad ga i vlasnici tako tretiraju no moj je dojam da s početkom držanja pasa kao ljubimaca oni nisu izgubili svoju radnu komponentu. Njihov zadatak danas je biti ljudima društvo, veza s prirodom, emocionalna potpora ali i pokretačka snaga koja će možda kakvog usamljenika natjerati da izađe u park i druži se i tko zna možda i upozna kakvu susjedu s pudlicom.

Bezbroj je priča o psima koji su svoje vlasnike izvukli iz depresije i vratili životu. Psi nerijetko pomažu starijim ljudima da održavaju fizičku kondiciju pa i zdravlje, mlađe mogu naučiti odgovornosti i samodisciplini, a, premda djeca ne mogu i nipošto ne bi trebala preuzeti potpunu skrb o psu, dokazano je da druženje s četveronošcima kod kratkih ljudi razvija empatiju i emocionalnu inteligenciju.

Američki pisac Jon Katz piše o indijanskom fenomenu vezanom uz pse, držanju pasa, prozvanih u prijevodu na engleski - spirit dog. Indijanci su svoju duhovnost vezali uz životinje a duh pojedina takva psa na izvjestan je način skrbio o svome čovjeku, vodeći ga na njegovu putu. Ustvrditi da može biti tako, u svijetu prožetom pragmatizmom, oportunizmom te religijskim dogmama može vas čak izložiti poruzi. Ipak, moje dosadašnje iskustvo sa psima sve me više navodi do zaključka da su američki Indijanci umnogome kužili stvari.

Psi naime doista jesu empatična bića koja boravkom uz nas osjećaju i doživljavaju naša stanja, raspoloženja, veselje i krize, a i mi njihova. Nekad je dovoljno da vaš pas legne uz vas na kauč i stresan dan na poslu čini se lakšim. Nekad se bolje nervirati jer je vaš bedasti pas po sto i prvi put pojurio za susjedovim mačkom nego razbijati glavu nad sudbinom demokracije i reformi društva.

Uz psa možete naučiti radovati se sitnicama. Kad ga gledate kako je veseo dok juri za lopticom i vas ispunja djetinja radost.

Vaš pas također zna podosta o stvarima o kojima vi nemate pojma. Jučer je po mirisu starog retrivera znao da je on bolestan, zna da u podrumu imate štakora, kad šetate livadom u stanju je čuti cičanje miša u tlu a sinoć kad ste ga vikom otjerali s kauča, nije vam zamjerio. Danas se više toga ni ne sjeća.

Sjajna pseća osobina je da žive u trenutku. To ne znači da ne pamte, ili da traume na njima ne ostavljaju traga. To samo znači da su više 'uštekani' u sadašnjost od nas. Njihova je percepcija stvarnosti drukčija od naše, za neke mentalne igre nemaju ni kapaciteta ali daleko su od pasivnih kućnih ljubimaca. Katkad se doista čini da i oni o nama vode brigu.

Mnogi vlasnici nakon što se počnu aktivnije, kroz školu poslušnosti, baviti svojim psima dobiju bolji uvid u mentalne i emocionalne kapacitete svojih ljubimaca. Koji na neki način, zapravo, i danas ostaju radni psi.