Jedna veoma važna uloga pasa u životima suvremenih ljudi emocionalna je potpora. Mnogi vlasnici pasa radije provode vrijeme sa svojim ljubimcima nego u društvu drugih ljudi.

Nerijetko žurimo kući jer nam je ljubimac sam i usamljen, a katkad se čovjek zatekne kako razmišlja što li njegov pas radi dok je on negdje drugdje. Psi su nam jako dragi i sve češće pomišljamo kako su životinje bolje od ljudi. Tom dojmu se, u poplavi nasilnih i negativnih medijskih sadržaja, permanentne ekonomske i moralne krize, nije lako oteti.

S jedne strane navikli smo razmišljati o ljudima kao humanim, višim stvorenjima koja dublje promišljaju postojanje pa one koji su okrutni ili vođeni niskim porivima nazivamo zvijerima. S druge, naš nam se pas (iz roda zvijeri) katkad čini uzvišenijim i moralnijim od nekih dobitnika Nobelove nagrade za mir, možda.

Našem psu nagrade ne znače mnogo. Ni na psećim natjecanjima, a kamoli onim za ljudska velevažna dostignuća. Njegovi su porivi doista niski. Ako se kujica tjera, probat će je zaskočiti, ako naiđe na komad salame, smazati ga, a ako mu se kakav konkurent suprotstavi, neće o njemu širiti glasine niti ga pokušati dezavuirati ili poniziti. Pokazat će mu zube pa i ugristi ga, a kad konflikt bude riješen, jasno priznati poraz ili visoko uzdignuta repa odšetati svojim putem.

Naši životi, očito, mnogo su kompleksniji od psećih, svakodnevno smo izloženi brojnim pritiscima i, otkad smo prestali biti djeca, sve nam se više čini da biti odrastao znači i biti ozbiljan, promišljen, suzdržan i pomalo nesretan. Našem psu za to se živo fućka. On ne mari jesmo li mi menadžer ili klošar.

Kao što je svojedobno pisao Jack London, za pse su svi ljudi bogovi. Osobno znam veoma siromašna čovjeka čiji pas vodi veoma riskantan i neizvjestan život, no pritom imam dojam kako se obojica sjajno zabavljaju na svojim lutanjima.

Nama se na koncu čini da se posve spontano sve češće ponašamo tek sa svojim psom. On to zna cijeniti, no njemu je lako. Pritisak okoline u njegovu društvu svodi se na to tko će prvi zgrabiti smoki s poda ili pojuriti za mačkom.

To da nas pas voli neupitno je, no istodobno biti pas znači biti i posve izložen ljudskome poimanju vlastita postojanja. Budući da psi ne govore ('samo što ne govori', nerijetko pomisli vlasnik, no tome se zapravo ni ne nada) mi smo slobodni u njih upisivati mnoge emocije i stanja.

Katkad, svjesno ili ne, ljudi kroz odnos sa psima kompenziraju manjkave međuljudske odnose. Ipak, to se zapravo veoma rijetko događa. Da, netko će pomisliti da često jest tako, no uglavnom to čine ljudi koji sami ne drže pse niti previše haju za druge vrste. Takav čovjek kad vidi samca koji šeće psa, ili par bez djece sa psom ljubimcem pomišlja kako je pas zamjena za partnera ili dijete. On, zapravo, razmišlja o sebi i pretpostavlja da bi nabavio psa kad ne bi bio oženjen.

Pa ipak, prava potreba za držanjem psa proizlazi ponajprije iz potrebe za suodnosom s pripadnikom druge vrste, odnosom koji se zapravo ne da usporediti s odnosima s ljudima. Imati psa i baviti se njime, obogaćuje naš život novim iskustvom. Ne zato što su psi bolji od ljudi ili obrnuto već samo po sebi.

Bavljenje psom pruža nam posve osebujan tip iskustva i, premda se u taj odnos katkad upletu i možda nezadovoljene emocionalne potrebe iz ljudskog svijeta, to ne bi trebala biti primarna nit vodilja. Svatko tko nabavlja psa da kompenzira neku potrebu iz ljudskog emocionalnog iskustva duboko griješi i gađa u prazno jer to je zapravo nemoguće. Baš naprotiv, između ostalog, smisao držanja pasa jest povezivanje i s drugim ljudima. To, uostalom, svatko tko redovno šeta svog ljubimca dobro zna.