Psihologinja Mia Roje kaže kako je oduvijek željela posjetiti Afriku, a reakcije njezine okoline bile su različite, od kritika do oduševljenja.

'Neki su mislili da želim na safari, da tražim avanturu i egzotične fotografije za društvene mreže. Drugi, posebno članovi obitelji, bojali su se bolesti, mogućih otmica, trgovanja organima, ratnih sukoba i sličnih nedaća koje bi se mogle dogoditi. Neki su me kritizirali i govorili da ima dovoljno potrebitih ljudi i djece u Hrvatskoj pa ih ne trebam tražiti na drugom kontinentu. S dijelom toga se slažem - ima ljudi u potrebi svuda oko nas, bilo da se radi o financijskoj podršci, bilo da se radi o društvu i prihvaćanju. Međutim, ljude u potrebi možemo tražiti i na drugom kontinentu i bilo gdje u svijetu. To što ih ima oko nas ne znači da ih nema i negdje drugdje', objašnjava ova mlada Splićanka koja se odlučila za psihologiju upravo zato što je željela pomagati djeci.

Djeci i ljudima u Hrvatskoj kao psihologinja specijalizirana za dječju traumu, dodaje, pomaže svaki dan radeći svoj posao te stotinama volonterskih sati unazad deset godina, pa čak ni to ne smatra isključivo altruističnim.

Afrika kao ispunjenje životnog sna

'Da nemam osjećaj ispunjenja onime što radim, vjerojatno ne bih to radila. Lakše je raditi s brojevima i papirima, nego sa zlostavljanom djecom. Srećom, imam taj osjećaj ispunjenja, koji sam na sličan način osjetila i u Africi, pa nastavljam volontirati', otkriva Mia.

Priznaje kako je njezina želja za odlaskom u Afriku i volontiranjem s vremenom sazrijevala te da je zapravo čekala pravi trenutak.

'Puno sam istraživala i naišla sam na Centar Otac Vjeko u Ruandi. Njegova priča, lik i djelo fra Vjeke, a kasnije i fra Ivice, kojeg sam zavoljela kao člana obitelji, ideologija rada, mogućnost stvaranja nečega ni iz čega, promocija obrazovanja i nekih u Europi osnovnih prava djeteta privukli su me više nego ijedna druga misija. U meni je tinjalo golemo uzbuđenje u trenutku u kojem sam fra Ivici poslala prvi e-mail. Odgovorio mi je u tri rečenice - moji planovi bili su lijepi, ali nerealni za okruženje u koje idem, moram shvatiti da to nije zemlja ljudskih prava i - da sam dobrodošla', kaže Mia.

Za samo nekoliko dana kupila je kartu, a zatim su se, dodaje, neke druge stvari počele događati u njezinu životu.

'U moj je život posve neplanirano ušao dečko kojeg sada zovem mužem. Ali kao što kažu u romantičnim filmovima, ljubav dolazi kad se najmanje nadaš. T. je razumio Afriku kad je ni ja sama nisam u potpunosti razumjela. A time sam shvatila da razumije mene, koja sam i sama sebi često neuhvatljiva. Poželio je ići sa mnom u Ruandu', kaže Mia, dodajući da je prvi put posjetila tu državu u studenom prošle godine.

Bila sam ponosna na to što guram svaki dan

Afrika je, kaže, potpuno promijenila način na koji je gledala na svijet.

'U Africi sam doživjela sve emocije koje postoje u meni. Bilo me strah mrklog mraka, guštera na uzglavlju kreveta, zaglušujuće tišine noći ruandskog sela. Bila sam ljuta na svijet, život, Boga i sudbinu jer sam vidjela gladnu djecu. Bilo me sram jer sam se brinula oko toga kad ću imati internetsku vezu dok se ljudi pitaju hoće li preživjeti. Bila sam tužna jer nisam mogla promijeniti ni stoti dio onoga što sam željela. Bila sam sretna jer sam uspjela promijeniti tisućiti dio onoga što sam željela. Bila sam dirnuta jer su napredovale učiteljice s kojima sam radila. Bila sam uzbuđena jer sam naučila nove igre i plesove s djecom. Bila sam ponosna na to što guram svaki dan', kaže Mia te opisuje Ruandu kao predivnu i zelenu.

Srce joj se slomilo, dodaje, kad je shvatila da mora nazad u Hrvatsku.

'Mog zadnjeg ruandskog dana u 2018. franjevac s kojim sam se najviše povezala na neki me način zaručio. Kao neudana 27-godišnjakinja u selu Kivumu bila sam 'stara cura' i fra Alojz je smislio kako mi pomoći. Poklonio mi je prsten što ga franjevci poklanjaju ljudima koji dijele njihove vrijednosti, solidarnost i ljubav prema čovjeku u nevolji. Ali rekao mi je da poručim svom dečku kako je to zapravo zaručnički prsten kojim me on zaručuje u njegovo ime i da se moramo vratiti u Afriku kako bismo blagoslovili brak. Na druženju s profesorima jedan od njih poželio se čuti s mojim dečkom i dala sam mu mobitel bez nadziranja o čemu se dopisuju. Sutra sam vidjela da su u šali planirali naše afričko vjenčanje', kaže Mia, dodajući da su se kasnije često šalili i govorili da bi se mogli vjenčati u Africi. Vrlo je brzo pala i odluka o tome pa su kupljene karte za travanj ove godine.

'Nismo željeli vrtjeti janjce na svadbi s 200 ljudi'

Reakcije obitelji i prijatelja bile su različite, no s vremenom su svi prihvatili njihovu odluku.

'Nismo željeli vrtjeti janjce na svadbi s 200 ljudi. Ova odluka bila je nešto najbolje što smo napravili - za sebe i svoju ljubav. Trebali smo se vjenčati u subotu, dan nakon što T. sleti. Ali kako je to ipak Afrika, zbog razloga poput kočnice na autu, koja je popustila, blata u dijelu zemlje u koji smo planirali na izlet i slično, fra Ivica nam je objavio da ćemo se vjenčati isti dan. Uzvanicima promjena plana uopće nije smetala. Došli su nakon posla, a pola sela uključilo se u pripremu hrane kako bi sve bilo spremno za popodne', otkriva ona, dodajući kako je obred bio predivan i intiman, a proslava se nastavila dugo u noć oko vatre, uz tradicionalne pjesme i plesove.

Humanitarna akcija 'Voda za Afriku'

'Uz pomoć dobrih ljudi pomogli smo udruzi Srce za Afriku prikupiti više od 3000 eura za vodu, odnosno cisterne s pitkom vodom za učenice koje žive u domu kako bi se mogle školovati. Putovanja desecima kilometara pješice svaki dan za njih su bila iscrpljujuća, a često i opasna. Zato je ovaj dom, posebno kad je opremljen cisternama za pročišćavanje vode, pravi blagoslov. Još jednom svima od srca hvala, a posebno bliskim ljudima koji su prihvatili našu želju da nam umjesto poklona za vjenčanje ili novčanica u harmonici na momačkoj/djevojačkoj zabavi uplate novac u fond za vodu', rekla je Mia, dodajući da se njezin suprug odlično uklopio u Kivumu.

Savjetuje svima da posjete ovu zanimljivu afričku zemlju krvave povijesti, ali i inspirativne sadašnjosti.

'Hoćete li promijeniti svijet? Nećete. Ali možete učiniti nešto dobro i pritom promijeniti sebe. Savjet je da ništa ne očekujete i da se prilagodite svakom novom trenutku posve otvorenog srca i uma. Svima ostalima koji žele doprinijeti iz udobnosti svog doma, predlažem da posjete stranicu udruge Srce za Afriku. Pronaći ćete još mnoštvo osnažujućih i dirljivih priča, iskustava, svjedočanstava i života, daleko dubljih od naših. Nadam se da će svi dotaknuti život ljudi u potrebi, kao što je Afrika dotaknula moj', kaže ona.