Grad je na glasu kao prilično opasan, što je mom suputniku i meni postalo jasno već kad smo dolazeći taksijem oko 11 navečer ugledali policajce u pancirkama s dugim cijevima – navodno uobičajen prizor. Nije baš svejedno ni u koji taksi se ukrcate, a pogotovo nije preporučljivo u to vrijeme koristiti javni prijevoz zbog učestalih prepada. Naš taksist, poznat pod nadimkom John Lennon zbog sličnosti s pokojnim pjevačem Beatlesa, a jedino mu to ime piše i na posjetnici, dočekao nas je na aerodromu. To je, naime, unaprijed dogovorio moj prijatelj iz São Paola koji se s Johnom sprijateljio za svog posjeta Salvadoru. Vozeći se prema hostelu, na ulici smo primijetili i dosta sumnjivih ljudi – narkomana beskućnika i agresivnih muškaraca.

Hostel je bio sasvim pristojan. Iako je vlasnik Belgijanac, sve prostorije uređene su s puno detalja tipičnih za regiju, kao što su drvene maske, figure od slame i razni tradicionalni uporabni predmeti. Budući da je bilo već prilično kasno, odmah smo se bacili u krevete i ubrzo i zaspali snom umornih putnika. No san nam je već oko dva sata u noći prekinuo iznenadni zvuk od kojega smo zamalo iskočili iz kreveta. S ulice je, naime, počeo dopirati zvuk bubnja, kojem se ubrzo pridružio još jedan, pa njih desetak koji su se onda počeli izmjenjivati s drugih desetak i tako barem 15 minuta. Nakon toga je uslijedila mrtva tišina.

Sljedećeg jutra nakon obilnog doručka u hostelu koji je uključivao i razne vrste tropskog voća, uputili smo se u razgledavanje grada. Poslušali smo savjete ljudi koji su imali loša iskustva pa smo sa sobom uzeli minimum novca te plastičnu vrećicu za vodič i mali fotoaparat. Vodič nismo javno proučavali da ne bi bilo očito da smo stranci.

Na ulazu u Afrički muzej presreo nas je osebujan lik. Na prvi pogled djelovao je poput klošara, neuredan i bez prednjih zuba, ali ubrzo smo shvatili da ima turističku agenciju i da nas nagovara da te večeri iskoristimo jedinstvenu priliku da prisustvujemo ritualu condoble. Radilo se o ritualnom plesu afričkih robova čija su se vjerovanja očuvala do danas. Kako u prošlosti robovima nije bilo dozvoljeno štovati svoje bogove, oni su ih lukavo maskirali kršćanskim svecima te su pod izlikom da štuju svece nastavili štovati svoja božanstva. Dali smo se nagovoriti i dogovor je pao.

Budući da je bila nedjelja, za naše šetnje strmim ulicama Gornjeg grada iz jedne crkve neodoljivo nas je privuklo živo pjevanje popraćeno pljeskanjem i mahanjem rukama iznad glava. Pridružili smo se nedjeljnoj misi na kojoj je bilo sasvim normalno da se umjesto rukovanja kao 'znaka mira' vjernici međusobno srdačno izgrle. Prisustvovali smo i procesiji s Marijinim kipom, a simpatični svećenik nas je na kraju pomoću palmine grančice dobrano zalio blagoslovljenom vodom. Možda nas je baš to očuvalo od upadanja u neugodne situacije. Doduše, događalo se i da smo u znatiželji zašli u krive ulice, što smo shvatili po tome što su lokalci u par navrata za nama vikali da se vratimo jer je 'perigoso', to jest opasno.

Popodne smo se uputili u Bonfim, svetište poznato po čudesnim ozdravljenjima. Na ulazu u crkvu dočekao nas je pomalo zastrašujući prizor mnoštva raznih dijelova ljudskog tijela načinjenih od voska koji su visjeli sa stropa, a označavali su ozdravljene organe.

Na povratku u centar već nas je počeo hvatati mrak što nije bio ugodan osjećaj. Što se više mračilo, više se sumnjivih osoba pojavljivalo niotkuda. Uglavnom su bili ogrnuti sličnim sivim dekama i tražili novac - pretpostavljam za drogu.

Napokon smo došli do hostela i osjećaja sigurnosti. Našeg prijatelja od jutros prilično smo dugo čekali. Kad smo već pomislili da neće doći, pojavio se crvenih očiju i pomalo teturajući. Nismo bili sigurni je li se napio ili napušio, ali to ga nije priječilo da nama i grupici Francuza u našem kombiju ne objasni sve što je trebalo, prvo na francuskom, a zatim i na engleskom.

Prostorija u kojoj se održavao ples bila je okićena uglavnom prikazima kršćanskih svetaca. Žene raznih dobi, od djevojčica do starica, u tipičnim širokim haljinama, plesale su ukrug, dok je nekolicina muškaraca pjevala i svirala bubnjeve. U određenim trenucima pojedine bi žene padale u trans, iz njega opet izlazile i tako unedogled. Nakratko je u krug ušao jedan muškarac prekriven slamom, koji je predstavljao gubu. Bio je to, naime ples protiv gube. Nakon nekih tri sata, odlučili smo se vratiti u hostel iako ples još nije bio gotov.

John Lennon je sljedećeg dana došao po nas nešto ranije od dogovorenog. Pokupili smo sve svoje vrijedne stvari iz sefa i uputili se u novu avanturu. Ipak je sve dobro prošlo!