Zanimljivo je da, unatoč drevnom porijeklu olimpijskih igara, sport kao organizirana aktivnost u suvremenom smislu ne postoji dugo. Tek u drugoj polovici devetnaestog stoljeća nastajali su prvi organizirani sportski klubovi i nadmetanja i razvijali se ukorak s industrijalizacijom i urbanizacijom ljudskih zajednica. Britanski pisac George Orwell u svome poznatom članku 'Sportski duh' takav razvoj događaja tumači time da su ljudi u ruralnim sredinama imali mnogo manje slobodna vremena, a i svoje su animalne i sadističke porive kanalizirali kroz raznolike aktivnosti u prirodi poput, primjerice, plivanja, jahanja ili lova na kuniće pomoću pasa i vretica (životinja nalik kunama).

Suvremeni sport iznimno je širok pojam, silno popularna i razgranata grana ljudske djelatnosti s mnoštvom raznolikih aktivnosti, od kojih je tek jedan dio zastupljen na Olimpijskim igrama. Zanimljivo je da pojam, unatoč korijenima u drevnoj Grčkoj i Rimu, dolazi od francuske riječi desport – zabava, razonoda. Ima ljudi koji su skloniji tom obliku natjecateljske tjelesne aktivnosti no i onih koje ona ne zabavlja. Orwell je spadao u drugu grupu ljudi te je u svome gore spomenutom tekstu iz četrdesetih godina prošlog stoljeća ustvrdio kako su priče o humanoj prirodi sporta promašene jer je u srži tog tipa nadmetanja netrpeljivost, bilo na lokalnoj ili nacionalnoj razini.

S druge strane, mnogi psiholozi i bihevioristi nalaze kako je sport u suvremenome društvu koristan i dobrodošao odušak za ljudske primordijalne porive te da se kroz sportska nadmetanja neka društveno neprihvatljiva ponašanja na prihvatljiv način mogu oslobađati što uz razvoj tjelesnih i mentalnih sposobnosti kod sudionika doprinosi i skladnijem suživotu ljudi. Ovo je, čini se, tolerantnije i konstruktivnije viđenje Orwellova razmišljanja.

U bivšim vremenima u mnogim aktivnostima seoskog života uz ljude su sudjelovali i psi. Ne samo u lovu na kuniće, već i druge životinje, ali i čuvanju ovaca, nastambi ili ratovanju. Za svaku od tih aktivnosti kroz stoljeća su, više-manje osmišljeno, uzgojeni određeni tipovi radnih pasa.

Psi prate razvoj ljudske civilizacije i katkad, htjeli ili ne, dijele sudbinu ljudi. Tako je i danas te su, u mnogim okolnostima, klasične radne aktivnosti pasa zamijenili pseći sportovi, to jest nadmetanja koja uključuju pse. U njima, ruku na srce, ne sudjeluje većina vlasnika pasa, no mnogim ljudima i psima bila bi ona dobrodošla.

U nas su vjerojatno najpoznatije izložbe pasa koje svoje porijeklo vuku uz nastanak organiziranijeg uzgoja koji je veću pozornost obraćao na izgled.

Izložbe pasa često su zabavna okupljanja entuzijasta koji s ponosom izlažu svoje ljubimce i nude ih na uvid sucima koji procjenjuju koliko životinja odgovara određenom idealu koji je zadan u takozvanom standardu pasmine.

Na izložbama je važno da pas poznaje određena pravila ponašanja u izložbenom krugu, da ne pokazuje agresivnost ni prema ljudima ni kolegama takmacima te da zna zauzeti izložbeni stav, no ne i mnogo više od toga. Upravo to je ono što im kritičari zamjeraju. Naime, narav pasa provjerava se tamo površno i u ograničenim okolnostima, zbog čega mnoge izvorno radne pasmine gube svoje temeljne karakteristike.

Uz suvremeni uzgoj pasa vezani su još neki problemi, no o tome drugom prilikom. Izložbe pasa, unatoč kritikama, mogu biti veoma ugodna događanja i, ako ih se ne shvati dramatično, prave okolnosti za kontaktiranje s drugim prijateljima pasa. Ipak, u njima se od pasa, za razliku od drugih psećih sportova, doista ne traži mnogo.

U ostalim nadmetanjima kanida mnogo se više rabe njihove tjelesne, mentalne i osjetilne značajke. Agiliti (istinski hrvatski naziv ovog sporta bio bi, recimo, pasja okretnost) je vjerojatno najpoznatiji pseći sport u nas, a radi se o natjecanju koje se temelji na pokušaju simuliranja konjskoga parkura u radu sa psima. Pokušaj je bio uspješan i pokazalo se i ljudima i psima podjednako zabavan.

Dakle, u disciplini agilitija čovjek i pas zajedno prolaze niz prepreka (naravno, savladava ih samo pas) u jedinici vremena. Prepreke su maštovito osmišljene. Neke su tek preskoci, neke mostovi koje valja pretrčati, neke tuneli, a neke klackalice na kojima pas treba znati i na trenutak zastati kako ne bi pao. Ova disciplina i u nas i u svijetu privlači mnoge entuzijaste a otvorena je za sudjelovanje raznih pasmina pasa pa i mješanaca. Ipak, graničarski škotski ovčar ili border collie svojevrstan je kralj agilitija no i mi psa za trku imamo.

Zahvaljujući angažmanu naših kinologa hrvatski ovčari dokazali su se kao sjajni natjecatelji u ovoj no i u drugim sportskim disciplinama koje uključuju pse. I inače, u disciplini agilitija naša se zemlja može ponositi nekolicinom svjetski priznatih majstora, kako trenera, tako i pasa.