Ivan je učenik 3. t razreda, smjer agroturistički tehničar, a kako uspješno usklađuje školske i poslovne obaveze, otkrio je kolegici iz razreda Mateji Hanžek kroz mali intervju.

Zašto si odabrao ovu školu?
Znao sam da ću najviše potrebnih znanja za nastavak naše obiteljske proizvodnje steći upravo ovdje.

Čime se bavi tvoja obitelj?
Bavimo se proizvodnjom bučinog ulja.

Koliko dugo je tvoja obitelj u ovome poslu?
Preko osamdeset godina, a započeo ga je još moj pradjed.

Osamdeset godina? To je uhodani posao, što će ti onda škola?
E, na prvi pogled se čini da je tako, ali ne! Obrazovanje je itekako potrebno jer, ako se proizvodnja ne unapređuje, sve propada.

Što je onda bitno: znanje, nove tehnologije ili ocjene?
Kada bi to bilo tako jednostavno. Mama mi je objasnila da je znanje potrebno kako bih mogao uspješno pregovarati s poslovnim partnerima, tehnologije su bitne kako ne bismo zaostajali u proizvodnji, a ocjene su isto tako važne.

Zašto?
Zato što roditeljima i poslovnim partnerima želim dokazati da sam odgovoran i opravdati povjerenje koje u mene imaju. Ne moram biti odličan učenik, važno je da redovito izvršavam školske obaveze i zadatke.

Kako uspijevaš uskladiti posao i školske obaveze?
Ponekad je doista naporno. Teško mi pada kada poslije škole, umjesto da sa svojim razredom idem na kavu, moram požuriti kući jer me čekaju obaveze. Nedavno sam čak izostao s nastave jer nitko od ukućana nije znao izaći na kraj s fiskalizacijom.

Imaš li vremena za druge aktivnosti?
Kad se želi, nađe se vremena. Aktivno treniram rukomet.

Gdje se vidiš za 5 – 10 godina?
Završit ću fakultet i biti zamjenik direktora u našoj firmi.

Zvuči ozbiljno i zahtjevno.
Nije tako strašno, radit ću s ocem kao i do sada, ali se nadam da će se moj rad još više cijeniti i uvažavati jer ću steći odgovarajuće obrazovanje i imat ću već dovoljno radnog iskustva da mi se može povjeriti važne poslovne zadatke.

Nikolina ide u 3. a razred, smjer poljoprivredni tehničar – vrtlar, a osim što voli raditi, priznaje da voli i školu, iako često nema vremena za učenje.

Ovu sam školu odabrala na preporuku razrednice u osnovnoj školi koja je znala da se moji roditelji bave poljoprivredom. Nisam znala koje zanimanje odabrati, no nakon detaljnijeg razmišljanja odlučila sam se za poljoprivrednog tehničara – vrtlara.

Ovo mi se zanimanje sve više sviđa jer je u prvom redu zanimljivo i pruža mi znanja koja već sad primjenjujemo kod kuće. Naime, imamo obiteljsko gospodarstvo, pa se podrazumijeva da i ja moram pomagati oko svih poljoprivrednih radova (okopavanja, sadnje, zalijevanja). Ponekad je doista teško uskladiti školu i posao, no ne žalim se. Rado pomažem roditeljima i volim raditi.

Nekad mi je na prvim satima u školi teško držati oči otvorenima i sjediti uspravno. Ujutro dok drugi još spavaju, pomažem pri utovarivanju kamiona. Oni na tržnicu, a ja u školu. No, utovarivanje je najmanji problem, put do njega je dug i jako naporan. Rad u plastenicima zahtijeva mnogo odricanja i rad do kasno uvečer, ali posao treba obaviti. Iako sam tek srednjoškolka, osjećam važnost rada i zbog toga se ponekad osjećam starijom nego što doista jesam. Posao ne može čekati, stoga mi je riječ učenje postala pomalo strana. Naime, sva znanja usvajam na satima teorije ili na praktičnoj nastavi jer kod kuće nemam vremena.

Možda bih mogla pronaći izgovor da imam jako važan ispit pa moram puno učiti, ali kada vidim mamu koliko radi, nemam srca i idem pomoći. Unatoč tome što puno radim, volim ići u školu. Nekima je to možda nepojmljivo, ali škola je mjesto gdje se mogu družiti s prijateljima, gdje se mogu opustiti, čak i odmoriti od posla, ali i ono najvažnije – steći znanja koja ćemo primijeniti na gospodarstvu kako bi nam posao tekao što lakše i uspješnije.

Mateja Hanžek, 3. t, srednja škola Arboretum Opeka u Marčanu.