U ljudskom društvu agresivnost se smatra neupitno negativnom pojavom, no ipak, ona je sveprisutna, kako u javnom tako i u privatnom životu.

Nobelovac Konrad Lorenz napisao je sjajnu knjigu 'O agresivnosti', u kojoj obrazlaže zakonitosti te pojave i, između ostalog, iznosi neupitnu činjenicu da je agresivnost naprosto dio života i postojanja gotovo svih živih stvorenja. Ona, dapače, ima svoju vrlo jasnu funkciju. Tu je radi samoodržanja, održanja i očuvanja mladunaca, čuvanja plijena koji je nužan za preživljavanje jedinke, baš kao i njenog staništa ili teritorija.

Agresivnost može biti vezana i uz spolni nagon i svaku vrstu posesivnosti, odnose u hijerarhiji, ali i biti posljedica trauma i strahova. Psa koji je agresivan mnogi će ljudi smatrati 'zločestim', na neki način manje vrijednim stvorom, no potrebno je proniknuti i u ono što stoji iza agresije. Isto tako, svako režanje ne znači da je pas doista spreman ugristi, baš kao ni svako škljocanje zubima.

Rijetki su slučajevi u kojima pas 'pokuša' ugristi čovjeka pa ne uspije. Naime, psi su toliko brzi grabežljivci i ako doista nakane ugristi, oni će to i učiniti. Također, znade se dogoditi da pas i 'ugrize', no to bude tek fingirani ugriz koji ne ozlijedi napadnutoga. Pas koji to čini još uvijek zapravo prijeti i pokušava odagnati umišljenog ili stvarnog napadača.

Naravno, posve je neprihvatljivo da psi grizu ili nasrću na ljude, no bitno je napraviti distinkciju između određene prijetnje, iskazivanja nezadovoljstva, želje da se odagna umišljenog ili stvarnog napadača i psa koji je, iz bilo kojeg razloga, doista spreman ugristi. Takvih, nasreću, stvarno nema mnogo, no to ne znači da ne bismo trebali raditi sa psima koji prijete, reže, škljocaju zubima.

Često u korijenu agresivnosti stoji strah - naš se pas u određenoj situaciji iz nekog razloga smatra ugroženim te se odlučuje braniti. Smatra se da i najdobroćudniji psi imaju svoju točku pucanja poslije koje će reagirati agresivno. Poznato je da mnogo dobroćudnih labradora trpi i najnapornije klince, no i oni imaju svoj prag tolerancije.

Psi tanjih živaca reagiraju i na manje smetnje. Agresivnost može imati mnoge uzroke, nije uvijek vezana uz dominaciju, to jest želju psa da iskaže premoć nad nama, a strah i posesivnost su među češćima.

Katkad agresivnost postaje dubok psihički problem i do nje dolazi bez vidljiva povoda, no u većini se slučajeva radi o nekoj vrsti nesporazuma između pasa i ljudi. Škola poslušnosti i rad na odnosu, a katkad i desenzibilizacija na određene vanjske utjecaje, u takvim će situacijama biti od velike koristi.