Koliko god željeli vjerovati da je ljubav neuništiva i obavijena velom tajne, činjenica je da ju je razotkrila nova znanost o umu – stvorena spajanjem neurobiologije, psihologije i molekularne biologije. Ljubav je, kako tvrdi autor knjige Eduardo Punset, zapisana u mozgu.

Učinak vremena na ljubav bio je nepredvidiv sve dok molekularna biologija nije dopustila neuroznanstvenicima da proniknu u neke od njezinih tajna. Znalo se da vrijeme liječi rane - tako je dokazano da um, šest mjeseci nakon velike osobne nesreće, uspješno 'probavlja'  doživljeno te se život koji se činio nezamislivim nakon nesreće počinje ponovno profilirati, a rađa se i nada.

Hormoni imaju velik utjecaj u priči o ljubavi, uključujući onaj manje lijep dio – odljubljivanje. Hormon serotonin nalazi se na vrhu popisa supstanci koje oblikuju odljubljivanje. Donatella Marazziti, psihijatrica sa Sveučilišta u Pisi, 1999. godine otkrila je da je nedostatak serotonina povezan s agresivnošću, depresijom i tjeskobom. Psihijatrica Marazziti došla je do zapanjujućeg otkrića – neuobičajeno niske razne serotonina nalaze se kod osoba s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, a upravo su ti pacijenti imali opsesivne misli slične onima zaljubljenih osoba. I ti pacijenti, slično kao i zaljubljene osobe, mogu satima biti zaokupljeni jednim predmetom ili osobom. Obje skupine mogu biti svjesne toga da je njihova opsesija iracionalna, ali ne mogu si pomoći.

Daljnja istraživanja potvrdila su pretpostavku da razina serotonina pada samo tijekom prvih faza ljubavi. Naime, promatranjem zaljubljenih parova tijekom godine dana znanstvenici su zaključili da se s vremenom razina serotonina vraća na normalu te da prve osjećaje zaljubljenog para zamjenjuju oni suptilniji.

Zaljubljene osobe imaju više razine kortizola, što odražava stres koji izazivaju stimulansi povezani s početkom sentimentalne veze, a da bi ona započela, potrebna je umjerena razina stresa. 'Ljubav je mač s dvije oštrice', tvrdi autor knjige 'Put prema ljubavi'. Kada se zaljubimo i ljubav nam je uzvraćena, osjećamo se dobro, euforično, opsjednuti smo voljenom osobom.

Zanimljivo je ono što se događa sa serotoninom, jer je riječ o hormonu zadovoljstva - prva faza ljubavi ne izaziva duševni mir svojstven serotoninu. Dobar susret izaziva tjeskobu jer na početku, iako bi mogla nastupiti ljubav i potisnuti averziju prema strancima, ne postoji želja za eksperimentiranjem s tom ljubavlju.

Zato je prva faza ljubavi slična hormonalnom toboganu smrti, s usponima i padovima koji uvode različita stanja nužna za stabilizaciju dobrog odnosa. Tko se ne prepoznaje u takvoj situaciji, tipičnoj za neočekivanu ljubav koja već ima potencijal apsolutne ljubavi? To nije trenutak spokoja. Spuštaju se razine serotonina, a istodobno se javlja odbijanje da se odmah prepustimo novim stimulansima koji dodiruju već stečene kompromise. No tko dobiva, a tko gubi bitku? Više mogućnosti za pobjedu ima onaj tko je svjestan toga da se uspinje na tobogan smrti i tko zna čekati zvuk koji će označiti kraj tog kruga.

Suvremena znanost ne pokazuje samo to da nestanak ljubavi iskapa strahove koji su u djetinjstvu prožimali tjeskobu izazvanu odvajanjem od majke i, sada češće nego prije, od oca. Paradoksalno, odrasle osobe nemaju na raspolaganju više sredstava pomoću kojih bi se mogle suočiti s nestankom ljubavi od onih što su ih imale dok su se u djetinjstvu borile protiv tjeskobe izazvane odvajanjem, jer mehanizmi i hormoni koji teku kroz njih posve su isti.

Tjeskoba izazvana odvajanjem, koju aktivira napuštanje, ima isti učinak kao i strah od smrti ili emocionalno stanje koje prethodi samoubojstvu, kako u djece, tako i u odraslih. Ljudi su znali da se muškarci zaljubljuju brže od žena, ali nitko nije mogao dokazati da njihov libido funkcionira na različit način. Nedavno otkriće inkompatibilnosti stresa i ženskog orgazma objašnjava i mnoge ljubavne nevolje, ali i do koje mjere društvena organizacija različitim putem usmjerava biološke čimbenike.

Jedan od čimbenika koji definiraju nesposobnost za ljubav i nestanak ljubavi povezan je s odnosima između ljubavi i želje u svakom pojedincu. Čini se očitim da, na rubu specifičnosti svakog roda, neki mogu voljeti, a da pritom ne osjećaju nužno i želju, drugi se ne mogu željeti bez ljubavi, a treći su, na kraju, posve sposobni željeti bez ljubavi.