Što voajera čini voajerom? Iako se danas taj pojam koristi u vrlo širokom smislu, da bi vas psiholog proglasio voajerom, morate pokazivati sustavan interes, tj. prakticirati špijuniranje ljudi tijekom njihovih najprivatnijih trenutaka, poput svlačenja ili vođenja ljubavi, a da ti ljudi pritom nisu svjesni vašeg pogleda. Dakle, aktivna i redovna špijunaža je ključna – ako se osjetite seksualno uzbuđenim pri jednostavnom pogledu na golotinju ili tuđu seksualnu aktivnost, ne brinite se, to vas ne čini automatski voajerom!

Od provirivanja kroz čempres, preko bušenja rupica u kabinama na plaži, do vrlo elaboriranih metoda virenja – koje uključuju kamere, ogledala i razna čuda moderne tehnologije – širok je raspon metoda koje su na raspolaganju voajeru da udovolji svojim porivima. U praksi, razlika između rupice u zidu i skrivene kamere obično je jednaka razlici između šamara i zatvora.

Poput egzibicionizma, i voajerizam vuče korijenje još iz biblijskih dana. Pa što tu čuči u nama da nas tjera da virimo kad ne bismo smjeli? Zapravo se tim pitanjem malo tko bavio osim psihoanalitičara. Freud je smatrao da se radi o normalnom instinktu za gledanjem, koji postaje perverzija tek ukoliko se potreba odnosi isključivo na genitalije te ukoliko služi kao zamjena za seksualnu aktivnost, umjesto kao uvod u nju. E sad, zašto netko postane voajer, tu se psihoanalitička priča zakomplicira pa (kao i uvijek) sve završi na strahu od kastracije, zavisti i potrebi za osvećivanjem majci - ali nama je smrtnicima i dalje teško dokučiti kakve to veze ima sa stavljanjem videouradaka iz školske svlačionice na YouTube.

Ono malo konkretnih istraživanja, koja se mogu naći u psihološkoj literaturi, kaže da najveći broj dokumentiranih voajera pripada skupini mladih (najčešće muških) osoba, nižeg socioekonomskog statusa, koji su u socioseksualnom smislu takozvani 'late-bloomeri', tj. kasno sazrjeli. Ponekad su skloni sitnijem kriminalu, ali ne većim zlodjelima. Literatura također tvrdi da je uspjeh grupne psihoterapije i nekih kognitivno-bihevioralnih oblika terapije u liječenju od voajerizma dosta dobar.

Kako bilo da bilo – ukoliko ne provodite većinu svojih dana špijunirajući Marijanu i Nemeša ili onu susjedu iz ulaza preko puta, ako vam to nije jedini oblik seksualnog zadovoljstva i ako se možete kontrolirati pa ne gledati baš uvijek svakoga tko se skida nesvjestan vašeg pogleda – ne brinite, još niste zreli za terapiju.