Kako je Aleksandar bio vrlo svjestan važnosti medija u svakoj situaciji, iz Makedonije je vodio brojne kroničare plaćene da zabilježe svaki njegov božanski postupak. Tako su riječi koje je izgovorio prešavši Helespont odmah zapisane. 'Prihvaćam Aziju od bogova', rekao je, a vijest je obišla tadašnji svijet, zahvaljujući brzonogim kuririma koje je, naravno, također vodio u svojoj sviti.

Odmah je otišao u obližnju Troju, javiti se 'božanskoj rodbini' stradaloj u Trojanskom ratu. Na nekoliko dana je zaustavio invaziju kako bi prinosio žrtve, podizao oltare, trčkarao gol oko grobova, a sve kako bi zadobio naklonost bogova s Olimpa u osvajanju Azije. Sve su pažljivo zapisivali medijski djelatnici u njegovoj službi pa se ti prizori mogu naći rasuti kroz povijest umjetnosti i književnosti, sve do naših dana. Perzijanci su se u međuvremenu organizirali, okupili snage i čekali makedonsku vojsku nedaleko od Troje, pored rijeke Granik.

Krećem u potragu za mjestom bitke kod Granika koje se ni danas ne zna. Ostaje mi da se složim s velikom većinom povjesničara i odem iz Bandirme na rječicu Bigu, koja se nekad zvala Granik i koja je zabilježena kao mjesto prve velike bitke Aleksandra i Perzijanaca. Ne gajim iluzije da ću nešto 'otkriti', ipak nisam grčki arheolog, ništa od senzacija. Rijeka je duga tridesetak kilometara i mogu mašti pustiti na volju kako bih locirao točno mjesto. Lokalnim autobusom idem do ušća, u Karabigu. Ništa od turizma, plaža djeluje strahovito zapušteno, polomljene ležaljke i baš nikoga na pijesku. Jednako je pusto i ušće rijeke i cijeli potez kojim hodam uzvodno. Polja kukuruza ne odaju da je negdje pod njima skriveno više od 20.000 poginulih u bitki.

Kod grada Bige, nekoliko kilometara uzvodno, rijeka je prljava kanalizacijska cijev, smrdljiva, puna ostataka suvremene civilizacije: plastike i urbanog otpada. Sudeći po smradu, čovjek bi rekao da su ostaci poginulih u bitki kod Granika i danas u rijeci! Da je Granik ovako izgledao u vrijeme kad su ga forsirali Aleksandrovi vojnici, ne bi nikad Perzija pala, a povijest svijeta izgledala bi drugačije. Polovina makedonskih vojnika pomrla bi na licu mjesta od trovanja, druga polovica malo bi se duže mučila, ali bi i njih dotukle kožne bolesti iz ovakve vode.

Aleksandar se u odlučnu bitku uputio pomalo rekreativno, što svjedoči o njegovu samopouzdanju. Kad su ga glasnici obavijestili gdje ga čeka perzijska vojska, on se odmah, tek s dijelom vojske, uputio prema rijeci, tako da su perzijske snage bile brojnije. I laiku je na prvi pogled jasno zašto su vođe Perzijanaca baš ovu rijeku izabrali za doček Aleksandrove vojske i odlučnu bitku. Premda plitka, strme obale čine je nezgodnom za prelazak, pogotovo u vojnoj formaciji.

Napad je poveo Aleksandar osobno i u vrlo kratkom roku lukavom taktikom razbio je perzijsku konjicu koja se – razbježala. Preostale pješake Aleksandrova vojska je masakrirala, iako su ovi spremno ponudili predaju. Podaci, vjerojatno ponešto frizirani, govore o više od 20.000 ubijenih Perzijanaca i svega 34 poginula na makedonskoj strani. Azija se otvorila pred Aleksandrom.

Nakon prve pobjede Aleksandar je krenuo na jug, prema Mediteranu i današnjoj turskoj obali, kako bi pokorio perzijske gradove na moru. Pokušavam ga preteći. Imam kupljenu zrakoplovnu kartu za Egipat, do kojega je njemu kroz Siriju i Palestinu trebalo gotovo tri godine ratovanja. Ja ratujem samo s vizama, čini se da je moj put lakši.

Napuštam rijeku i prolazim kroz kukuruzna polja do puste ceste. Podižem palac u očekivanju prijevoza za Bigu. S druge strane ceste prolazi pastir, kojega sam malo ranije sreo i koji je svoje stado u međuvremenu spremio u neki tor. U čudu gleda moj palac, da bi konačno shvatio što želim.

Ne tako, pokazuje s druge strane ceste. Kako onda, pitam bez riječi? Ovako, pokazuje, i podiže ruku s otvorenim dlanom kako bi zaustavio prvi automobil koji prolazi. I zaista, automobil staje i on mašući odlazi prema Karabigi. Ja se vraćam u Istanbul, zrakoplovom ću do Aleksandrije. Vratit ću se nakon toga u Tursku kako bih prošao ovim dijelom Aleksandrova puta. Egipat me čeka.