NA ALEKSANDROVU TRAGU

Suluda vožnja od koje se ledi krv u žilama

28.12.2013 u 09:06

  • +8

Na Aleksandrovom tragu - Afganistan

Izvor: tportal.hr / Autor: Jasen Boko

Bionic
Reading

Novi projekt Jasena Boke bavi se jednom od najznačajnijih osoba u svjetskoj povijesti, Aleksandrom Velikim; o svom putovanju i potrazi za prvim 'velikim globalizatorom', kako on zove makedonskog osvajača, Jasen Boko ekskluzivno piše za tportal.hr

Najčešće spominjana riječ u Afganistanu je 'sigurnost' pa smo morali isprobati sigurnost cesta. Odnosno, one koja je među rijetkima otvorenima za promet i 'sigurnima' i koja vodi iz Kabula na sjever, u Mazar-i-Šarif.

Kao posebni i dragi gosti, na što smo odmah pri kupnji karte na pustom komadu ceste u kabulskom predgrađu koje se naziva autobusnom stanicom upozoreni, dobili smo prva dva počasna mjesta u autobusu. I brojna uvjeravanja suputnika kako je riječ o sigurnom putovanju dok su nas smještali na naša sjedala. Putovanje će pokazati da naš smještaj na počasna mjesta ipak nije plod tradicionalne gostoljubivosti, nego je riječ o tzv. 'talibanskom osiguranju'. Trofejni putnici uvijek se smještaju na prva dva mjesta: u slučaju da talibani presretnu autobus, do dragocjenog plijena doći će već na vratima. Stranci su iz talibanske perspektive najdragocjeniji trofej pa je ostatak autobusa, nakon inteligentne 'žrtve pijuna' bio bi pušten na miru.

Ova cesta, kojom je putovao i sam Aleksandar Veliki, najpoznatija je po prolazu kroz Hindukuš, prijevoju Salang na visini od 3.800 metara. Danas je ona jedina veza sjevernog i južnog Afganistana i njome teče gust promet, a zbog bolje komunikacije na visini od 3.400 metara ispod prijevoja Salang izgrađen je i tunel. U kombinaciji s mahnitim azijskim vozačima, taj prašnjavi planinski tunel opterećen prometom pravo je iskustvo iz filma strave. Kao jedna od najspektakularnijih svjetskih cesta, tunel Salang u filmovima na Youtubeu izgleda egzotično, no preživjeti ga uživo, sasvim je drugo iskustvo.

Čak i ako ne znate da je ovo mjesto poprište prometne nesreće s najvećim brojem žrtava u povijesti prometa, krv vam se ledi u žilama dok suludi vozač pretječe u tunelu. Godine 1982., ovdje je u vatri koja je izbila u tunelu - a okupatorske ruske snage onda su preventivno zatvorile tunel sa svim vozilima u njemu da se netko ne bi slučajno spasio - poginulo je između dvije i tri tisuće ljudi. Točni podaci o broju žrtava nikad nisu objavljeni!

Ovakvom vratolomnom vožnjom, u kojoj vozaču asistiraju dva pomoćnika koji mu govore kad može pretjecati, ne stignete se ni preplašiti od mogućeg talibanskog napada. Istina, suputnici vam povremeno pokažu spaljenu cisternu pored ceste koju je prošlog tjedna ili prije mjesec dana talibanski projektil iz 'eno, one tamo kuće' pogodio usred bijela dana, ali situacija na cesti ne dopušta razmišljanje o drugim opasnostima. Utješno je da se trombloni u ovom dijelu svijeta radije troše na cisterne - ipak je eksplozija efektnija - nego na putničke autobuse.

 Isječak vožnje kroz tunel Salang

A onda padne noć i autobus prođe opasni cestovni prijevoj i stigne u ravniji dio. Taman da će vam laknuti zbog smanjenog broja vratolomnih okuka, kad s lijeve strane ceste primijetite unezvjerene vojnike, pripadnike regularnih snaga. Prepoznatljivi su jer, za razliku od talibana, imaju uniforme. Pogrbljeni se motaju rubom ceste i gledaju prema padini s desne strane autobusa. Najednom tamnu noć, neposredno ispred autobusa, osvijetli rafal svjetlećih metaka ispaljenih prema brdu. Živahno društvo u autobusu, s kojima smo se već sprijateljili i koji cijelim putem nisu prestali žamoriti, naglo zašuti. Vozač ugasi unutarnja svjetla u autobusu i nagazi po gasu. Dobro, ovo 'gaženje po gasu' tek je fraza, voziti od ovoga brže se ne može.

Suputnik koji sjedi do nas, također na prednjem sjedalu što svjedoči o njegovoj 'dragocjenosti', a koji radi za koalicijske snage u Afganistanu, iz pojasa vadi pištolj i repetira ga.

'Nije više sigurno', kratko kaže.

Potpuna tišina i brundanje preopterećenog motora traju nekih desetak minuta, lijepo vrijeme da vam kroz misli prođu svi značajni životni trenuci i da se prisjetite videoisječaka u kojima se talibani obraćaju svjetskoj javnosti s glavom stranog taoca koja im se klati u ruci. Promatrate tu loše osvijetljenu cestu pred sobom i čekate hoće li se na njoj pojaviti barikade.

A onda tenzija popušta: svjetla se pale, pištolji se vraćaju u korice, ponovno se oglašavaju putnici i krv se vraća u obraze.
'Vidite da je vožnja ovom cestom sigurna', tim će nas riječima, bez imalo ironije, pozdraviti jedan od suputnika kad konačno, nakon desetak sati vožnje, stignemo u Mazar-i-Šarif.