Budućnost kao da nikad nije bila neizvjesnija, pa bez obzira na to koliko se trudili da sve što se događa ne utječe na nas, nije lako ostati smiren i optimističan.

Dr. Domagoj Vidović iz zagrebačke Klinike za psihijatriju Vrapče kaže da neke osobe ipak više pogađaju ovakve stresne situacije.

'Prema iskustvu, podacima iz literature, ali i našim istraživanjima, ovakve visoko stresogene situacije najviše pogađaju osobe ženskog spola, zaposlene, a koje se brinu o djeci predškolskog ili mlađeg školskog uzrasta. Ovo naravno ne znači da i u drugim skupnima društva neće biti pojedinaca koji će se osjećati uznemireno, 'na rubu', ustrašeno, kod kojih će se razviti anksiozne ili depresivne tegobe. Mnogi koji su preživjeli ratna stradanja kažu kao da su im se vratili prijašnji strahovi i osjećaj nemoći. Kako se ne prepustiti negativnim osjećajima? Od Domovinskog rata prošlo je gotovo trideset godina, a iz perioda rata svi baštinimo neka traumatična iskustva, sjećanja, uspomene, a neki su razvili i potpunu sliku posttraumatskog stresnog poremećaja. Ipak, i prije rata, a i nakon njega, sigurno smo imali neka ugodna, emocionalno pozitivna iskustva, događaje, susrete koji su u nama budili i bude pozitivne emocionalne doživljaje. U situacijama distresa, napetosti, loših dana ili tjedana korisno je prisjetiti se tih pozitivnih zbivanja kako bismo kroz prisjećanja barem kratkotrajno ponovno oživjeli te pozitivne emocije', savjetuje dr. Vidović.

Stres je i način osobnog rasta, sazrijevanja, stjecanja iskustva, životne mudrosti...

U našem tehnološkom dobu teško je izolirati se od informacija, no psihijatar podsjeća i da je nužno na neki način dozirati te sadržaje.

'Naravno, ničeg previše nije dobro. Preporučuje se ne izlagati se stalno informacijama o ratu, pandemiji, potresu... Stalna izloženost jednom te istom sadržaju našem mozgu šalje poruku da su jedino te i takve vijesti važne te na taj način 'zaboravljamo' sve ono drugo što nas okružuje u životu', savjetuje dr. Vidović.

Od stresa, točnije distresa, dodaje, ne možemo se zaštititi.

'Treba istaknuti i to da je stres način osobnog rasta, sazrijevanja, stjecanja iskustva, životne mudrosti. Kako će, primjerice, jedan nogometaš znati koliko je dobar ako ne igra važne, velike, odlučujuće utakmice? Veliki je stres igrati pred dvadeset, trideset ili osamdeset tisuća navijača. Ali bez toga nema rasta i napretka. Važno je naučiti pravilno se suočavati sa stresom, koristiti zrele mehanizme suočavanja te izbjegavati olakšavanje stresnih situacija pomoću alkohola ili zabranjenih psihoaktivnih tvari', upozorava psihijatar.

U nekim pak trenucima stres postaje opasan i dolazi do 'točke pucanja'.

'Stres postaje opasan u situacijama predugog trajanja ili iznimnog intenziteta, odnosno kada dolazi do tegoba poput slabo kontrolirane tjeskobe, nemira, nesanice, razdražljivosti, dekoncentracije i otežanog svakodnevnog funkcioniranja. Točka u kojoj se to događa krajnje je individualna, a ovisi o psihičkom ustrojstvu osobe, tjelesnom zdravlju, godinama, socioekonomskom statusu, ali i vrsti stresora', objašnjava.

Kad se pak radi o dugoročnom efektu na mentalno, ali i fizičko zdravlje ovih vrlo stresnih godina, dr. Vidović kaže da je nezahvalno davati prognoze.

'Poznato je to da dugotrajne krizne situacije negativno djeluju na mentalno zdravlje društva, samim time i pojedinca. Specifične okolnosti pandemije, a posebno socijalna izolacija, mogu rezultirati pojavom anksioznih poremećaja - sjetimo se one užasne atmosfere strepnje, zebnje, straha s početka pandemije. Stručnu pomoć treba zatražiti kada primijetimo ili nam drugi ukažu na to da je naše svakodnevno funkcioniranje narušeno ili kada nam je prejaka emocionalna trpnja. Vrlo često se, a što je posve pogrešno, kaže - 'proći će'. Nekada se naše tegobe zbilja umanje kroz kraći period, ali ako smo tijekom dva, tri tjedna jako napeti, slabo koncentrirani, izrazito tužni, bezvoljni, patimo od nesanice, slabo funkcioniramo, ne osjećamo se 'kao inače', onda je vrijeme da potražimo stručnu pomoć. Preporučuje se javiti se izabranom liječniku obiteljske medicine koji nas obično dobro pozna, zna našu obiteljsku, socijalnu, radnu, partnersku situaciju, a što je sve vrlo važno pri odabiru modaliteta liječenja, ali i psihosocijalnih intervencija.

Što se tiče anksioznih poremećaja, naglašava dr. Vidović, od početka pandemije primijećen je njihov porast, što je očekivano jer je strepnja - koja je u osnovi svih anksioznih poremećaja - bila uvelike potaknuta realnim okolnostima.

'Također je kroz niz aktivnosti stručnih društava u suradnji s medijima došlo do povećane prisutnosti tema mentalnog zdravlja i mentalnih poremećaja u općoj javnosti, a samim time i do smanjenja stigme, jedne od glavnih prepreka u traženju stručne pomoći. Na koncu, važno je naglasiti da će stresnih situacija uvijek biti, ali jednako tako da kroz stres rastemo i napredujemo. Ako primijetimo da nam je teško, da otežano funkcioniramo, potražimo pomoć jer je ona dostupna, učinkovita i sigurna. Odbacimo stigmu psihičkih poremećaja te osigurajmo sebi i svojim bližnjima zdraviji život', kaže psihijatar.

Iako prema podacima HALMED-a, dodaje dr. Vidović, nije došlo do značajnog povećanja potrošnje psihofarmaka kao što se očekivalo, potrebno je ponoviti da se psihofarmaci ne smiju piti bez nadzora liječnika obiteljske medicine. Ovdje se trebaju istaknuti lijekovi poput Normabela, Xanaxa ili Praxitena, a koji se u Hrvatskoj olako propisuju i često nekontrolirano uzimaju, što može imati štetne posljedice.

U Hrvatskoj, podsjeća, dug niz godina bilježi se velika upotreba anksiolitika (Normabel, Praxiten, Lexaurin, Helex, Xanax). Lijekovi za smirenje, tzv. benzodiazepini imaju važnu ulogu u suvremenoj psihofarmakoterapiji i izvrsnog su djelovanja za ublažavanje tegoba poput tjeskobe, nesanice, ali i mišićne napetosti...

'Iako imaju vrlo važnu ulogu u kratkoročnom ublažavanju navedenih tegoba, treba reći da se njihova dugotrajna primjena ne preporučuje. U slučaju dugotrajne primjene ovakvih lijekova moguće je da se razvije tolerancija na njih i ovisnost, a s druge strane dolazi do velikog poremećaja u tzv. arhitekturi spavanja, što uvelike remeti svakodnevno funkcioniranje osoba koje ih uzimaju duži vremenski period. Što to znači? To zapravo znači da se inicijalno pozitivno djelovanje umanjuje dugotrajnim uzimanjem, a bolesnik trpi posljedice', upozorava dr. Vidović, dodajući da nema nijednog hrvatskog doma u kojem nema barem nekog anksiolitika.