Kad je Aleksandar Veliki početkom 330. godine prije Krista ušao u Perziju, današnji Iran, nekadašnje veliko carstvo već je bilo na koljenima. Porazio ih je ranije u trima bitkama na području Turske i Iraka, a Darije III, nekadašnji veliki vladar, bio je u bijegu. Aleksandru je samo preostalo da ušeta u Perzepolis, slavnu prijestolnicu carstva koje se do njegova pohoda protezalo od Indije do Europe. Na cijelom putu koji ću proći od Makedonije do Uzbekistana Aleksandar je upamćen kao veliki čovjek i bez obzira na to što nije uvijek bio milostiv, ostala mu je aura povijesnog pozitivca. Posvuda - osim u Iranu!

Ovdje ga nitko neće zvati Velikim, nadimak mu je Strašni. Mogu mu oprostiti što im je uništio carstvo, ali ne mogu zaboraviti (iako je prošlo 2340 godina) što je napravio Perzepolisu. Kad je ušao u grad koji mu se mirno predao, dopustio je vojnicima da rade što god žele, što se, prema dobrim ratnim običajima, pretvorilo u pljačku i klanje. On se posvetio znamenitoj perzijskoj riznici koja je krila legendarna blaga starog vijeka. Legende dvoje na koliko je deva preneseno opljačkano blago, minimalisti govore o 3000, maksimalisti o 9000 deva, ali u svakom slučaju pljačka je bila epskih razmjera.

Kao šlag na tortu, prije nego što je nastavio dalje, grad je spalio do temelja. Navodno se to dogodilo slučajno, nakon završne pijanke u osvojenom gradu, ali današnjim Irancima ta je činjenica nebitna: Aleksandar je Strašni, ne Veliki, čovjek koji im je uništio Perzepolis.

Iran je danas, iz perspektive američke jeftine propagande, središte 'osovine zla' koja ugrožava svijet. Za mene, a ovo mi je treći posjet Iranu u desetak godina, ovo je zemlja predivnih i sasvim pitomih ljudi, zasigurno obrazovanijih nego je to prosječni Amerikanac. Zato je svako putovanje Iranom čudesno iskustvo, a susreti s ljudima - pod uvjetom da ne rade za državnu vlast - svakodnevno dokazuju kontinuitet civilizacije na ovom prostoru koji traje milenijima. Ono što Irance najviše muči jesu njihovi političari, s kojima se u pravilu ne slažu, ali još nisam bio u zemlji u kojoj stanovnici vole svoje političare.

Iran je islamska republika, što znači da je alkohol zabranjen, ali popis zabrana tu ne završava. Internet je još jedno zlo koje bi vladajući najradije potpuno ukinuli. Kad već ne mogu potpuno zabraniti tu 'vražju' stvar, mogu barem blokirati svaki portal koji je iole sumnjiv. Jedan od njih svakako je Facebook, koji ljudima omogućuje da se druže, a kako u svakom totalitarnom režimu biva, okupljanje ljudi nije dobro za vlast. No već u prvoj internetskoj čajani (jer kava nije popularna u današnjoj Perziji) nalazimo lokalnog hakera koji nam preko softwarea izrađenog u Kini pomaže da se ipak spojimo na necenzurirani net. Tek da znate, na popisu zabranjenih portala je i tportal!

Štošta je u Iranu zabranjeno, ali ljudi su naučili živjeti u takvom društvu pa postoji pravi pokret otpora protiv zabrana. Alkohol se izrađuje u domaćim varijantama, ipak je ova zemlja domovina Shiraza, satelitske antene vire sa svakog krova, a marame koje žene moraju nositi, kao i razni odjevni predmeti, više otkrivaju nego pokrivaju. Zapadna 'dobra' prodrla su ovdje, možda na mala vrata, ali u znatnoj količini. U zemlji koja se deklarira kao islamska republika i počiva na tradicionalnim vrijednostima, putnik ne bi očekivao da su plastični kirurzi ti koji najbolje zarađuju. Jer Iran je zasigurno prva zemlja u svijetu po broju plastičnih operacija po glavi stanovnika, a tome svjedočite svakoga dana na ulici. Nosevi, ne samo ženski, često su ukrašeni flasterom koji dokazuje rad nekog plastičara. Operacija nosa postala je, čini se, statusna stvar za svaku mladu Iranku koja drži do sebe, a kako je status nešto što se mora vidjeti javno, stječem dojam da se flaster na nosu drži puno duže nego što je to preporučio kirurg. Koja korist od plastične operacije ako je svi ne primijete. A za razliku od grudi, nos se u Iranu ipak smije javno pokazati!

Javni je podatak da je estetska operacija nosa najučestaliji zahvat u Iranu. Javna je tajna da je na drugom mjestu - restauracija himena! Ipak se u zemlji tradicionalnih vrijednosti, nakon što ste proživjeli burnu mladost, treba tradicionalno i udati!