Premda je ovoga ljeta Cardin navršio 98 godina i, kako kaže, iznenadi prilikom susreta mnoge da je još uvijek živ, slavni dizajner još uvijek svako jutro provodi skicirajući dizajn, a uključen je i u poslove oko svoga brenda.

'Nije mi dosadno raditi, nego biti na odmoru', poznato je razmišljanje Pierrea Cardina koji radi i danju i noću te kaže da ne bi znao pravu definiciju posla, jer se on zabavlja - radeći.

Tajne svog uspjeha Cardin otkriva u novom dokumentarcu o svom životu 'House of Cardin', koji će virtualnu kino premijeru imati 14. kolovoza. S naglaskom na dizajenrovu genijalnost, radnu etiku i suludo stvaralaštvo, redatelji P. David Ebersole i Todd Hughes nastoje pokazati Cardinovu mekšu stranu, ali i njegov ego.

Dizajner nas tako vodi kroz svoje uspješno carstvo, hvali se svojim postignućima (nagrade, pionirski trendovi, susret s Marlene Dietrich), uvodi u svijet svog istoimenog brenda u Parizu i u muzej kojega je u četvrtom gradskom okrugu Pariza sam izgradio.

U dokumentarcu svoje divljenje Cardinom pokazuju neke slavne osobe poput Dionne Warwick koja je nosila njegovu haljinu na omotu albuma, Sharon Stone koja obožava njegovu odjeću, Naomi Campbell koja se divi njegovom majstorstvu i Alicea Coopera koji obožava njegovu liniju kolonjske vode. O Cardinu progovaraju i njegovi zaposlenici, od kojih je zbog straha za gubitak posla teško očekivati potpunu iskrenost, i dizajneri koje je nekada mentorirao, poput Jeana Paula Gaultiera, vjerojatno najiskrenijeg sugovornika na filmu. Gaultier se tako prisjetio anegdote u kojoj je Cardin odbijen u Maxim's de Paris restoranu zbog dress codea, što je izazvalo ogroman skandal.

Dokumentarac počinje pitanjem 'Tko je Pierre Cardin?', pitanjem na kojega čak ni neki koji uživaju najveće povjerenje dizajnera nemaju odgovor. Kroz niz intervjua, autori dokumentarca pokušavaju izvući svaku istinu u krugu njegovih suradnika, što ispada priličan izazov. Pokazuje da malo tko stvarno poznaje čovjeka koji stoji iza višemilijunskog brenda. A možda je jednostavno mudrije šutjeti?

Pa tko je zapravo Pierre Cardin?

Umjetnički karakter Pierre Cardin očito je pokazivao u najranijoj dobi, a iako su ga roditelji vidjeli kao arhitekta, osmogodišnji Pierre svoj je put trasirao dizajnirajući haljine za lutke svojih susjeda. Modne vještine počeo je usavršavati 1935. godine kod krojača imena Manby u francuskom Vichyju, kad je imao samo 13 godina. Manbyja, a nakratko i svijet mode, napustio je 1944. godine kad se preselio u Pariz, gdje se zaposlio u Crvenom križu.

U Parizu uskoro počinje raditi za francuskog dizajnera Paquina. U to vrijeme prvi put se susreće s radom na filmu, kao nepotpisani kostimograf filma 'Ljepotica i zvijer' Jeana Cocteaua iz 1946. godine. Iste godine je počeo raditi za Diora, a već sljedeće godine stvara poznatu Diorovu kolekciju New Look, s ciljem vraćanja ženstvenosti u žensku odjeću, koje su tijekom Drugog svjetskog rata preuzele tradicionalno muške uloge.

Diora napušta 'uvrijeđen i ponižen' zbog policijske istrage o curenju informacija o dizajnu i uz pomoć kolege kostimografa Marcela Escoffiera, s kojim je radio na filmu 'Ljepotica i zvijer', posvećuje se izradi kostima. Usput dizajnira i odijela te stječe reputaciju jednog od najboljih pariških dizajnera. Potporu u poslu dobiva od bivšeg poslodavca Diora, koji mu šalje svoje prekomjerne klijente.

Posao je brzo procvjetao i uhodao se pa Cardin 1953. godine kupuje zgradu u čijem je potkrovlju započeo s radom, a nedugo zatim seli u Rue du Faubourg Saint-Honoré, u palaču od šest katova iz 18. stoljeća. Te godine predstavlja i svoju prvu kolekciju visoke mode i postaje članom Chambre Syndicale, francuske udruge dizajnera visoke mode.

U pedesetim godinama prošlog stoljeća projekti Pierrea Cardina stekli su veliku popularnost, a na listi njegovih klijenata bile su zvijezde poput Rite Hayworth i Eve Peron. Proslavili su ga izumi poput bubble haljine i muška odijela bez ovratnika kakva su popularizirali slavni The Beatlesi.

Krajem pedesetih, točnije 1959. godine, Pierre Cardin vuče neobičan potez i postaje prvi dizajner visoke mode koji je lansirao konfekcijsku kolekciju. Te godine je nakratko izbačen iz udruge Chambre Syndicale, a kao jedan od razloga za tu odluku navodi se dizajniranje konfekcijske mode.

Bez obzira na to, i sljedeće je desetljeće vrlo plodno za modnog dizajnera pa lansira kolekcije muške i ženske odjeće, dječje kolekcije, otvara butik muške odjeće u blizini studija u Rue du Faubourg Saint-Honoré, a šezdesete su i njegovo najplodnije razdoblje u kostimografiji.

Krajem šezdesetih opet vuče neobičan potez, koji će kasnije obilježiti njegovu karijeru i postati školskim primjerom donošenje loših poslovnih odluka. Naime, 1968. godine Cardin ugovara prvu licencu izvan svijeta mode, stavljajući svoj potpis na porculansko posuđe. Tijekom sedamdesetih još uvijek je primao nagrade za svoj dizajn, a okušao se i u industrijskom dizajnu, potpisavši ugovor u automobilskoj industriji.

Do osamdesetih, Cardin je svoje poslovanje čvrsto oslonio na licenciranje. Početkom desetljeća otvorio je dućan s voćem, a 1981. godine postao vlasnik restorana Maxim, po kojemu je kasnije te godine nazvao i novu liniju muške odjeće.

U intervjuu za New York Times iz 2002. godine, Cardin je upitan o poslu s licenciranjem rekao da je radio gotovo sve, čak i svoju flaširanu vodu.

'Radim parfeme, ali i sardine. Zašto ne? Za vrijeme rata radije bih osjetio miris sardina nego parfema. Da me zamole da napravim toaletni papir, učinio bih i to. Zašto ne?', rekao je Cardin, kojemu je takav stav doista i bio pokretačka snaga svih poslovnih dogovora pa je širom svijeta potpisao oko 800 ugovora o licenciranju.

Do 1984. godine, kada je imao 540 licenci, Cardeina su još donekle hvalili za njegovu selektivnost i kontrolu prilikom potpisivanja prava na svoj zaštitni znak, ali već sljedeće godine krenule su kritike na račun njegovog načina poslovanja. Iako je licenciranje polako urušavalo kredibilitet njegovog brenda, Cardin nije previše mario jer mu je donosilo velike novce. Cardinov godišnji prihod zabilježen je u članku iz 1986. kao više od 10 milijuna dolara, nazivali su ga najbogatijim europskim dizajnerom u svijetu, a bliski suradnici nagađali da mu ukupna prodaja 1985. godine prelazi milijardu dolara.

Iako se broj licenci strahovito gomilao, Cardin je uvjeravao da i dalje stoji iza svog potpisa i osobno odrađuje poslove i selekcije u pregovorima oko licenciranja. Nakon desetljeća posvećenog poslu licenciranja, Cardin se 1987. godine pokušao vratiti u svijet vrhunske mode, ali od carstva s izdavanjem licenci nije odustajao pa ga je širio na jugoistočnu Aziju. Samo u Indoneziji je 16 različitih tvrtki njegovo ime registriralo kao zaštitni znak, a onda se 1988. godine, zbog kršenja autorskih prava slavni dizajner susreo sa samim indonezijskim pravosudnim ministrom Ismailom Saleehom, koji je uspio spriječiti više tvrtki u kršenju prava na njegovo ime. Protiv tvrtki koje su otprije imale registrirano Cardinovo ime, zbog manjkavosti indonezijskog zakona o autorskim pravima, Saleeh nije mogao ništa, zbog čega je vrlo moguće da je sve do jednog indonezijskog proizvoda s potpisom Pierre Cardin, zapravo krivotvorina.

U novinskom članku kojega je 1992. godine časopis Women's Wear Daily (WWD) posvetio prezasićenom tržištu proizvodima s potpisom Pirrea Cardina, tadašnji predsjednik grupacije Yves Saint Laurent, Pierre Berge, kazao je kako se ne može beskrajno lijepiti svoje ime na proizvode i očekivati da ih ljudi kupuju, te naveo Cardina kao najgori primjer toga. 'Strategija 'dat ću vam svoje ime za novac' jednostavno nema opravdanja', ustvrdio je za WWD Berge.

S 904 licence širom svijeta Cardin je 1995. godine slovio za 'kralja licenciranja', a to nije bio kompliment. Prestižni potpis 'Pierre Cardin' potpuno se srozao kada se to ime našlo na svemu, od privjeska za ključeve do držača olovaka. Cardinova je linija te godine generirala 1,2 milijarde dolara u maloprodaji, no brend se nikad nije uspio oporaviti od gubitka vjerodostojnosti i često je navođen kao primjer kako ne želite završiti. Mnoge su tvrtke analizirale neuspjeh 'općeg pristupa' poslovanja Pierrea Cardina, navodi u članku iz 1997. godine WWD, te se odlučile krenuti drugim smjerom, selektivnim i razboritim načinom licenciranja.

Već osamdesetih godina kada je njegov posao s licenciranjem išao uzlaznom putanjom, a ime samog brenda još imalo određenu težinu u svijetu biznisa, Pierre Cardin bavio se idejom o prodaji cijelog brenda, a oživljavao ju je i u nekoliko navrata kasnije. Aktualizirao ju je i u proteklih desetak godina, a razlog dosad neuspješne prodaje je vrlo jednostavan - o ponudama ispod milijardu eura uopće ne želi razmišljati.

Kada je svoj biznis pokušao prodati 2011. godine, u intervjuu za Wall Street Journal je kazao 'kako je svjestan da ga za nekoliko godina više neće biti, a posao treba nastaviti pa ga je stoga odlučio prodati'. Cardin je tražio milijardu eura, što su mnogi tada smatrali prenategnutim, smatrajući da je stvarna vrijednost brenda bliža iznosu od 200 milijuna eura. Najveći problem u pogledu te brojke predstavljala je činjenica da zapravo nitko, pa čak ni sam Cardin, nije imao pojma koliko novaca godišnje donosi taj brend.

'Brend poput Cardina ne povećava vrijednost kao normalan brend jer se u potpunosti temelji na prihodima od licenci', konstatirao je Pierre Mallevays, tada viši menadžer u tvrtci za poslovna savjetovanja Savigny Partners. Cardinovi satanci s potencijalnim investitorima završili su bez dogovora o prodaji, a braneći svoju strategiju nehotice je odgovorio i zašto inzistira na tolikom iznosu.

'Ne želim završiti kao Balenciaga i umrijeti bez novčića, a da onda 20 godina nakon moje smrti drugi zgrću bogatstvo na račun mog imena', rekao je Cardin.

Ideju o prodaji brenda ponovno je aktualizirao 2016. godine, slaveći 70. obljetnicu karijere u dizajnu. Iako je te godine njegova karijera krenula silaznom putanjom, cjenkanje oko brenda ni dalje mu nije bila opcija.

Cijenu od milijardu eura, bez koje Cardin nije uopće želio razgovarati, analitičari su proglasili smiješnom i precijenjenom za posao licenciranja. Prihod Cardinove tvrtke koja se bavi licenciranjem u 2015. godini pao je za 13 posto, a broj licenci u svijetu pao na svega 350. Pored toga, cijela je luksuzna modna industrija tada bila u nepovoljnoj situaciji.

'Nemate li novca, nemojte ga kupiti - nitko vas ne prisiljava. Ja si mogu dozvoliti da umrem bez da ga prodam', rekao je u jednom intervjuu 2016. godine Cardin, ali nije to bila jedina prodaja koju je oglasio te godine.

Cardin u vlasništvu ima i vrijedne nekretnine, a jednu od njih, futurističku Palais Bulles (Palača mjehurića) na padini u blizini Cannesa, prodavao je za 300 milijuna eura, također bez mogućnosti cjenkanja.

'Ne moram je prodavati', rekao je tada Cardin i dodao kako mu izazov ne predstavlja novac, nego biti uspješan.

Prodaja je ponovno oglašena u veljači ove godine, a Luksuzna vila smještena u mjestu Théoule-sur-Mer, nedaleko Cannesa, prodaje se sada za nevjerojatnih 360 milijuna eura.

Sve je moguće

Upitan u dokumentarcu 'House of Cardin' koja je glavna kvaliteta njegove osobnosti, Cardin kaže da je zahtjevan i da voli dovršiti ono što započne.

Dizajner poznat po frazi Tout est possible ('Sve je moguće') poznat je po ovom načinu pristupa poduzetništvu.

'Nisam tip čovjeka koji se miri s onim što je već prihvaćeno. Iako sam uvijek zadovoljan sa svojom sadašnjošću, za mene stvari nikad nisu završene. Osjećam da će tako biti dokle god budem mogao, jer zašto ne? Ne radi se tu o nezadovoljstvu, već o želji za napredovanjem kao kod trkača, biciklista, nogometaša ili općenito sportaša. Nije riječ ni o posjedovanju i stjecanju, ja u svojoj profesiji jednostavno volim ostvarivati ciljeve i pobjeđivati', objašnjava Cardin.