Posttraumatski stresni poremećaj, PTSP, jedini je poremećaj u psihijatriji koji mora imati kriterij da ga je izazvao vanjski čimbenik, odnosno, proživljena trauma. Svjedočimo slučajevima naših branitelja koji i desetljećima nakon rata imaju probleme zbog PTSP-a, no razne traumatske situacije u životu mogu ga izazvati kod bilo koga u općoj populaciji. Primjerice, u sadašnjoj situaciji pandemije, nagli gubitak nekog bliskog od Covid-a može na kraju rezultirati PTSP-om, ili ga, pak, mogu razviti ljudi koji su bili na respiratorima i doslovno se vratili su ruba smrti. S obzirom na to da je riječ o nečemu s čime se bilo tko može suočiti, na ovu je temu organiziran online panel, u sklopu javnozdravstvene nacionalne kampanje za mentalno zdravlje Čujemte#Ispodpovršine, pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravstva i u organizaciji Hrvatskog psihijatrijskog društva te Udruge za prevenciju depresije i suicida Životna linija. Na panelu su sudjelovali specijalistica psihijatrije iz KBC-a Rijeka doc.dr. Marina Letica Crepulja, prof.dr. Dolores Britvić, specijalistica psihijatrije iz KBC-a Split, doc.dr. Tihana Jendričko, specijalistica psihijatrije i pročelnica Zavoda za psihoterapiju Klinike za psihijatriju Vrapče i Tin Pongrac, osnivač i predsjednik Udruge Životna linija.

Stručnjaci su tijekom panela istaknuli da je važan aspekt s kojim se oni susreću, s javnozdravstvene točke gledanja, aspekt stigme, odnosno, osjećaj straha i manje vrijednosti ako netko traži pomoć zbog psihičkih smetnji. To nije prisutno samo kod PTSP-a, nego i kod drugih psihijatrijskih dijagnoza. Stigma ima negativan učinak, ističu stručnjaci, a najteža je autostigma, kada ljudi sami sebe negativno gledaju ako imaju psihičkih problema. A upravo je pravodobno traženje pomoći ključno kada su u pitanju psihičke tegobe, pa i PTSP koji je bio tema panela.

Za ovo ozbiljno stanje, istaknuli su stručnjaci, ne postoji lijek, pa liječenje zapravo podrazumijeva kombinaciju tehnika. Farmakoterapija je ponekad nužna, ali važnija od nje je psihoterapija.

- Mi biramo lijek kada je to doista nužno i neophodno, ali uzimanje lijekova je obično povremeno i nije dugotrajno. Pri izboru tehnike liječenja moramo imati na umu da PTSP može biti akutni i trajati nekoliko mjeseci, ali nažalost, u nekim slučajevima može prijeći i u kronični koji može trajati godinama. Postoje faze pogoršanja kada je potrebno uključiti lijekove, a izvan tih faza ljudi s ovim poremećajem mogu relativno zadovoljavajuće funkcionirati i tada im lijekovi nisu potrebni.

No psihoterapija je stalno nužna i često je najvažniji dio liječenja PTSP-a, neovisno je li civilni, jednokratna trauma ili je nastao kao posljedica djelovanja kumulativnih trauma, kao što je slučaj u ratnoj situaciji. Neke od tehnika liječenja su, primjerice, prorada traumatskog iskustva i psihoterapijske grupe za podršku koje su važan oslonac ljudima s ovim poremećajem. Osim toga, tu su i trauma fokus grupe kojima je za cilj proraditi traumatsko iskustvo te se suočiti s neželjenim emocijama i fiziološkim reakcijama koje se javljaju pri prisjećanju na traumu – istaknula je prof.dr. Dolores Britvić, navodeći da postoje slučajevi PTSP-a koji prođu sami od sebe, ali svaki ipak od početka treba shvatiti ozbiljno i potražiti pomoć.

Kod dijagnostike PTSP-a, koju mogu dati isključivo stručnjaci, ključno je da se traumatski događaj zbio i da ga je osoba doživjela na svoj subjektivan način. To je, naime, prvi kriterij kod dijagnostike.

- Tek kada prođe pandemija vidjet ćemo razmjere broja ljudi kojima će trebati pomoć. Sada se mobiliziraju i one najtanje rezerve za očuvanje života i zdravlja u ovoj zahtjevnoj, nenormalnoj situaciji. Sljedeći kriterij, odnosno, klaster simptoma, ponovno je proživljavanje traumatskog događaja, noćne more te izbjegavanje tih misli i osjećaja koje donose strah, ili izbjegavanje ljudi koji su podsjetnik na traumu. Treći klaster simptoma je onaj koji upućuje na to da smo stalno na oprezu i pod adrenalinom. Ova tri klastera su osnovni kriteriji za dijagnostiku, ali imamo još simptoma, primjerice, da poremećaji u svim životnim segmentima traju dulje od mjesec dana. No krajnje zaključke i dijagnozu treba prepustiti isključivo struci – pojasnila je doc.dr. Marina Letica Crepulja, dodajući da kod dijela braniteljske populacije i dan danas, desetljećima nakon rata, postoje ljudi koji se liječe od PTSP-a, jer uvijek iznova proživljavaju svoje traume kao da se događaju sada, uz reakciju kao da je taj događaj nešto što se netom zbilo.

No PTSP i sve ono što ljudi kroz njega prožive može donijeti i nešto pozitivno, a u tom slučaju stručnjaci koriste izraz "posttraumatski rast".

- Posttraumatski rast se može izroditi ne samo ne samo iz PTSP-a, nego bih to proširila tako da je svatko od nas tijekom života bio izložen različitim stresnim događajima, a,velik dio ljudi bio je izložen i određenim traumama. Pitanje je kako se možemo pozitivno adaptirati na sve nepovoljne okolnosti koje nam se događaju tijekom života. U nama postoji ravnoteža koja je pod utjecajem različitih čimbenika koji nas formiraju i određuju kako ćemo se nositi s raznim nepovoljnim okolnostima. Posttraumatski rast uključuje dublji, psihološki aspekt našeg unutarnjeg razvoja koji, uz pravilnu integraciju, može dati i jedan dublji životni smisao, a on, pak, uključuje osjećaj zahvalnosti životu i brige za druge. No važno je ne zaboraviti da dugotrajna i kronična izloženost frustracijama, stresorima i traumama ipak iscrpljuje naše psihološke kapacitete i mogućnosti prilagodbe te dovodi do sloma. To je potrebno što prije prepoznati i potražiti pomoć – pojasnila je doc.dr. Tihana Jendričko dodajući da je ključno pitanje možemo li kao otporne osobe sami na pravilan način inkorporirati negativna iskustva, ili će ipak prevladati naša vulnerabilnost.

Što se tiče posttraumatskog rasta, Tin Pongrac smatra ga iznimno pozitivnim, i sreća je, kaže, da on postoji.

- Ljudi se na različite načine nose sa stresom i traumom. Govorili smo mnogo o vulnerabilnim osobama, i nama se u udrugu javlja mnogo takvih ljudi, a često su to i vrlo kvalitetne osobe. Taj vulnerabilni sloj društva u mnogo slučajeva su ljudi s najvećim kvalitetama, koji imaju povećanu osjećajnost, altruizam i empatiju. Zato njihovu vulnerabilnost ne treba gledati kao slabost ili manu, nego kao njihovu skrivenu kvalitetu. Pružanje potpore takvim ljudima može silno pomoći da taj najkvalitetniji dio društva preživi ovu krizu, i da ujedno procvjeta na neki način, odnosno, da posttraumatski rast postane vodeći pozitivni čimbenik u društvu koji nas sve zajedno vodi u boljem smjeru – poručio je na panelu Tin Pongrac, pozivajući sve one koji osjećaju da im je potrebna pomoć i podrška, da se jave u Udrugu Životna linija, na mail pomoc@pomoc.hr

Više o posttraumatskom stresnom poremećaju saznajte na online panelu.